Tih godina je jedna mladost, ponosna na sebe i grad u kojem živi, grabila velikim mladenačkim koracima naprijed. Olimpijada prošla, a oni svi kao da su nosili pobjedničko olimpijsko zlato. Pa, iskreno, i jesu nosili. Važni. Sretni. Mladi. Svi su imali svog malog Vučka negdje u polici s udžbenicima.
I oni koji bi tek došli u grad znali su pravila. A pravila ista za sve. Nekoliko gradskih diskoteka je okupljalo mladost poslije jutarnje smjene u školi i naveče, ali naveče samo one starije. Tamo negdje od pola dva do tri poslije podne mladost bi se slila u neveliku ulicu, Jelićevu. I tako, stajali bi oni jedni pored drugih, nešto važno pričali i čekali da se pojavi on. Ili ona.
U toj diskoteci koja je nosila ime najjačeg košarkaškog kluba u Jugoslaviji, u klubu Bosna, za koji je igrao najveći od svih, Mirza Delibašić, poznatiji kao Kindže, muziku je puštao Koža. U drugoj, koja je nosila ime po glavnom gradu tadašnje države, muziku je puštao Boro. Momci odrasli usred grada. Ako znaš Kožu ili Boru, kao da znaš gradonačelnika.Ma koga je tad bilo briga za gradonačelnika. O tome su brinuli stariji. Njih dvojica su mogla sve što drugi nisu. Da ti uljepšaju dan muzikom, ali i pozdravom. Ma dovoljno je bilo da klimnu glavom. Evo, neki dan Boro piše na Facebooku da ga je pjesma Amire Medunjanin, otpjevana negdje u Pragu, vratila u mladost navrh Bjelava, gdje je živio.
Kožo je i dalje tu, na Marindvoru. A stari roker Zlatan, koji je dao sinu prvjencu ime po Kindžetu, i dalje u svom kafiću, na raskrižju Radićeve i Obale, drži mnoge gitare i ponekad zasvira na njima.Oni željni malo jače muzike išli bi na Skenderiju, a onda su se počela otvarati druga okupljališta mladih. Na ta mjesta se dolazilo i iz drugih gradova. Govorili bi da je u Sarajevu najljepše. Dolazili su da vide šta to ima u tom gradu u kojem su sve kapije širom otvorene za svakog, a raja spremna da se našali na svoj, ali i na tvoj račun.
Gore, poviše grada, vikendom je za roditelje i starije pjevao čuveni boem, čovjek tužna lica i još tužnijih pjesama, Toma Zdravković. Pjevao je kod svog druga, Kiča. U jesen mira napustio je svoje prijatelje. Sarajlija je tu ponajviše bilo. Onda, nekoliko mjeseci poslije, te najtužnije 1992. godine, sve je zaustavljeno usred pjesme. Na obroncima Trebevića samo se bijelila ruševina u kojoj je Toma okupljao starije, Bosna je zatvorena, Beograd također, a mladost se rasula. Po cijelom svijetu. Oni koji nisu, šarene košulje su zamijenili vojnim, pjesme su zamijenili tužnim i kratkim porukama preko Crvenog krsta pisanim po strogim pravilima „ničega previše“, a umjesto bubnjarskih palica nosili su oružje.Nije bilo izbora. Zvuci paljbe zamijenili su pjesme. Glas je zamro. Rijeke su počele graditi neprelazne barijere. Ljudi bi ostajali na jednoj ili drugoj strani rijeke. Nisu mogli preko. Nije više bilo rokera, pankera i šminkera. Bila je samo jedna mladost koja je htjela opet da zapleše, ali nisu mogli.
Nije bilo nikoga da ih sluša. Možda ni da čuje ono što su im srca tiho u sebi govorila. A govorila su da žele samo mir. Da vide prijatelje rasute po svijetu i dan u kojem će glasno pjevati i dolje pored Miljacke, i na rivalskim brdima Vratnik i Bistrik. Na Trebeviću. Na mostovima. Tamo gdje ih one čekaju lijepe „i kad ne ljube“.
