Profesori, baš kao i učenici, dolaze, rade i odlaze iz škola. Neki vole što su u školi, a neki ne. No, ipak da ne zaboravimo, nastavnici čine školu mjestom za pamćenje. Po dobru ili zlu. Učenici završavaju škole, a nastavnici odlaze u mirovinu. Neki dan je otišla jedna o njih. Beata. Baš je takva kakvo joj je i ime. Otvorena, tiha, blaga. Otišla je u mirovinu, ali u mislima i srcu i dalje je sa svojom djecom. Svojim učenicima, matematičarima. Na internet-stranici koju je napravila samo za njih kako bi im olakšala nauk kojeg se mnogi boje, jer traži svakodnevan trud i vježbanje, napisala im je:
Nemojte da me razočarate, važi
„Dragi moji đaci,
Od danas vam više neću predavati matematiku, jer sam otišla u zasluženu mirovinu. Neki se zbog toga raduju, neki možda i tuguju, ali, to je život i sve je to normalno. Dobit ćete jednu dobru profesoricu od koje ćete, ako budete htjeli, sigurno moći naučiti puno i postići dobar uspjeh. Moja stranica, Bettymatika i dalje vam ostaje na raspolaganju, moja pomoć također, kad god vam što zatreba. Bilo da vam treba pomoć u nekom zadatku ili vam zatrebaju neki dodatni materijali, savjeti. Bilo što, samo mi se obratite i bit ću sretna ako vam mogu pomoći.
Pozdravite puno vaše drage roditelje, slušajte ih jer su vam oni najveći prijatelji, iako često mislite obratno. Ako niste do sada shvatili i uvjerili se u roditeljsku ljubav, kad-tad ćete se uvjeriti u to. Želim vam puno sreće, zdravlja, uspjeha u školi i inače u životu. Ja ću povremeno dolaziti u školu da vas obiđem, da se pozdravimo i da vidim kako napredujete. Nemojte da me razočarate, važi? Puno vas volim i mnogo ćete mi nedostajati...“
Koliko samo treba ljubavi za jedno pismo koje piše učitelj učenicima! Koliko samo treba poštovanja za te mlade ljude koji upijaju svaku učiteljevu riječ! I kada riječ boli i kad dušu razgali. Pamte oni ove riječi i prenose ih jedni drugima. „Hej, jeste li vidjeli šta nam je Betty napisala? Obratila se samo nama,“ riječi su njihove. A onda jednog dana grupa njenih učenika ju je odlučila posjetiti. Javili su joj da će doći. Srdačno ih je ohrabrila, ali ni naslutiti nisu mogli koliko pažnje će im posvetiti sad, kada više nema ni učionice koju dijele, niti ocjena, niti svakodnevnih susreta kroz neriješene zadatke.
Učitelj uči i kad nema dnevnik u ruci
Zapisala je i ovo:
„Od djevojaka je bila samo Mirna, a ostalo su bili dečki: Marko, Nedžad, Mateo, Renato i Tarik. Susret je bio dirljiv, učenici su me grlili, izražavali svoje najiskrenije zahvale i želje i naravno da su mi potekle i suze.“
Eh, profa koja plače jer je učenici ne žele ostaviti u prošlosti. I njima je suza zaiskrila u očima. Vrijeme su proveli u lijepom ćakulanju o svemu, jedući pizzu i tortu koju je ona za njih napravila. Takva pažnja se ne zaboravlja. Ostaje u sjećanju kao motiv, put i način kako treba postupati. Na kraju, rekla im je da su joj uljepšali dan jer je njihova posjeta „bila od srca, iskrena, bez ikakvog interesa i skrivenih namjera“. Dodala je da joj mnogo nedostaju ne samo zato što su izabrali matematiku kao izborni predmet nego i zato što su odgojena, kulturna omladina, vrijedni i odgovorni đaci, a sigurno i dobra poslušna djeca svojim roditeljima, koje svatko može samo poželjeti. I na kraju, onako majčinski, prigrlila ih je i poručila najljepše riječi:
„Želim vam svako dobro i puno uspjeha u životu i da vam se ostvare svi vaši snovi. Nudim vam i ja svoju pomoć da u tome uspijete. Voljela bih da nam svima bude bolje u našoj domovini, da vi ne morate napuštati svoje obitelji i svoju domovinu u potrazi za boljom budućnosti i životom.“
Potom su se rastali. Ona ostala u svom domu, a oni se polako vratili u svakodnevicu školskih zadataka, obveza, ocjena, pravde i nepravde. Koliko malo treba da se mladalačka srca napune toplinom i snagom. Koliko malo treba da čovjek udahne ljudskost drugom čovjeku. Mladom. Učitelj uči i kad nema dnevnik u ruci.
