Obraćanje predsjednika Donalda Trampa (Trump) naciji, tzv. State of the Union (o stanju našeg jedinstva), pred oba doma američkog Kongresa bilo je jedno od najdužih i najdosadnijih u odnosu na njegove prethodnike s kraja 20. i početka 21. stoljeća.

Hitro su to procijenili američki novinari koji se bave predsjedničkom poviješću. Ali, nije manjkalo ovacija i produženih aplauza, niti navijačkog dovikivanja, kao u svakoj sportskoj areni. Jer, radi se ipak o političkom fudbalu. 

Zavođenje na jeftin način 

Ta vrsta govora uveliko je relikvija starih vremena i najvažniji godišnji politički spektakl. Iz njega, u najboljem slučaju, u nekoliko dana, možda čak i cijelu sedmicu, možemo reciklirati isto toliko novinskih naslova.

Tako je, navodeći da je Amerika u Venecueli već priznala legitimnu vladu Huana Gveida (Juan Guaido), Tramp podsjetio kako je Madurov režim brutalna sila, “čija je socijalistička policija preokrenula tu zemlju od nekad najbogatije u Južnoj Americi u državu bijednog siromaštva i beznađa”.

Propustio je, doduše, spomenuti da venecuelanskog vlastodršca najviše pomaže Trampov kamarad Vladimir Putin i da ga čuvaju Balkanci s ruske platne liste.   

Ali je, zato, isprovocirao dugi aplauz među “progresivnim”, doduše nešto starijim demokratima, jednako kao i među konzervativnim republikancima kad je počeo švercovati sa svojom omiljenom valutom straha. 

“Ovdje u Sjedinjenim Državama alarmirani smo novim pozivima da se usvoji socijalizam”, rekao je Tramp prilično anemično, no dovoljno da rasplamsa duhove prošlosti. Za to je vrijeme CNN u krupnom planu pokazivao lik 77-godišnjeg senatora Bernija Sandersa (Bernie), donedavno jedinog deklariranog socijaliste u Kongresu. 

Berniju su upravo demokrati, s Hilari Klinton (Hillary Clinton) na čelu, bukvalno ukrali nominaciju na predsjedničkim izborima 2016. godine. Bio je, navodno, suviše “radikalan” za sve nas. 

Trampu je zdušno aplaudirala i njegova najljuća politička protivnica, predsjedavajuća Zastupničkog doma Nensi Pelosi (Nancy), kada je rekao kako je Amerika izgrađena na slobodi i nezavisnosti, “a ne na vladinoj prisili, dominaciji i kontroli”. 

Nova generacija - stari ideali  

Dakako, to je uzor koji civilizirani svijet i danas slijedi od Balkana do Japana.

Svi ljudi se rađaju slobodni i žele ostati slobodni! To jeste onaj neprevaziđeni američki ideal koji još kao magnet privlači ljude iz svih krajeva svijeta – podjednako kršćane i muslimane. Ali, Tramp ne govori o tome. 

“Večeras obnavljamo našu riješenost da Amerika nikad neće biti socijalistička zemlja”, rekao je gledajući tamo gdje je sjedila nova i do sada najmlađa 29-godišnja zastupnica u američkom Kongresu Aleksandra Okazio-Kortez (Alexandra Ocasio-Cortes). Ona se bori za socijalnu pravdu i veću jednakopravnost u podjeli ekonomskih dobara, a ne za Kubu ili Venecuelu! 

- Tramp je namjerno upotrijebio primjer Venecuele, koju američka javnost zadugo satanizira kao ogavno i represivno socijalističko društvo, iako dobro zna, kao i većina američkih kongresmena, da Aleksandra, kao i Berni, ne propagiraju latinoamerički “socijalizam”, već onaj po uzoru na Dansku i Švedsku, komentirao je poznati TV novinar Kris Metjus (Chris Mtthews). 

Naravno, i u Norveškoj i u Finskoj, ukoliko ste pametni i preduzimljivi, možete biti bogati baš kao u Americi. 

Razlika je u tome što u nordijskim državama i u Kanadi, kao i u svim razvijenim industrijskim zemljama svijeta, nećete bankrotirati zbog medicinskih troškova, kao što se to događa Amerikancima iz srednjeg staleža. O tome se ovdje sve češće priča, nasuprot izlizanima frazama o Latinskoj Americi. 

Očito, na starom američkom kredu o slobodi koja nema cijenu stasava i nova, mlada generacija, posebno među tzv. mileniumsima – onima od 29 do 39 godina. Ali, oni nemaju rigidan stav prema drugačijoj ekonomskoj zbilji od one koju propagira Tramp i slična politička kasta. 

Reklo bi se da se ovi drugi – stari američki bogataši samo nominalno dijele na dvije dominantne partije – republikance i demokrate, dok im je ideološka potka potpuno ista. 

Skandinavija umjesto Venecuele  

U zvaničnom odgovoru Trampu, odmah nakon njegovog obraćanja, nova mlađahna zvijezda iz reda novih socijalnijih demokrata, crnoputa političarka iz Atlante Stejsi Abrams (Stacey) zatražila je od predsjednika da govori istinu. A ne da izvrće činjenice! Tako se razbuktala nova, ne samo retorička već bitka sve brojnijih “siromaha” i onih u totalnoj manjini – “truhlo” bogatih Amerikanaca. 

Prema podacima iz 2018. godine, od 325 miliona Amerikanaca 540 je milijardera i oni skupa posjeduju 2,4 triliona dolara, ali kontroliraju mnogo više. „New York Times“ je 2017. pisao kako je jaz između bogatih i siromašnih u Americi gori nego u Rusiji ili Iranu. 

Američki tajkuni, čak i oni s predsjedničkim ambicijama (?!), a Tramp nije ni posljednji ni prvi, mahom su protiv zdravstvenog osiguranja za sve. Ne žele javno zdravstvo nasuprot privatnih osiguranja. Tvrde da bi taj ogromni (često parazitski) sektor, ako se reformira, mogao ostaviti mnoge bez posla. 

Protiv njihove volje, za Majkla Blumberga (Michael Bloomberg), bivšeg gradonačelnika Njujorka, ili osnivača “Starbucksa”, lanca kafea, Hauarda Šulca (Howard Shultz) i mnoge druge, koji imaju aspiracije za 2020., to će biti glavna tema u narednoj utrci za Bijelu kuću. Dakle, socijalno, da ne kažem “socijalističko” zdravstveno osiguranje za sve Amerikance! 

Džaba nas Tramp plaši Venecuelom, a šuti o Skandinaviji kao civiliziranom uzoru za mnoge.