Predsjednik Sindikata radnika trgovine Goran Savanović, vidno zabrinut za prava radnika u Republici Srpskoj, početkom proteklog mjeseca sazva pres-konferenciju. U žaru borbe za prava radnika primoran je, kaže, pravdu potražiti i u crkvi. Pored vladike, koga je već posjetio, uskoro će se obratiti i glavešinama drugih konfesija.

Au, radnici, kukala vam majka! Na šta ste spali? Crkve i džamije spašavaju vaša prava? „Normala“, rekle bi liske u Mostaru. Pa poznato je da su popovi i hodže uvijek predvodili sve bitke za radnička prava. Revolucionari su to veliki uvijek bili.

E, moji radnici, kakvu ste državu imali

Dakle, popovi i hodže, koji su odvajkad živjeli na grbači naroda, sada će da spašavaju radnike od izrabljivanja kapitalista. Aferim.

Karakteristika 19. vijeka je bezdušno, kapitalističko izrabljivanje radnika, niska primanja i radni dan od 12 sati. Primjećujete li neku sličnost sa današnjom Bosnom i Hercegovinom?

Radnici privatnih taksi službi u Sarajevu, svi to znaju, rade 12 sati, pa su slobodni 12. Onda opet na posao. I subotom i nedjeljom. Ali pošto to svi znaju, kako to država dopušta? Fino, nije je briga. Zbog takvih stvari Sindikat RS nas vraća u srednji vijek i obraća se za pomoć crkvi.

E, moji radnici, kakvu ste državu imali. Državu u kojoj bi svaki pokušaj uspostavljanja radnog vremena 12 – 12 bio sanksionisan masovnim hapšenjem. Ali, nije vam bilo dobro, htjeli ste kapitalizam. Tražili ste, gledajte.

I upravo jedan od tih taksista kaže mi neki dan kako ne drži do komunističkih praznika, već samo do Bajrama.

„Nova godina, Prvi maj, nije to bošnjačka tradicija“, veli mi. „To su komunjare propisale da se slavi.“

„Griješiš“, skromno se upustih u raspravu.  

„Ako Prvi maj nije komunistički praznik, čiji je?“

Najveći simbol borbe za radnička prava

U drugu ruku svjetovni praznici su zasnovani ili na naučnim istraživanjima i mjerenjima, kao što je, recimo, Nova godina, ili obilježavaju važne datume u razvoju i emancipaciji ljudskog roda. Vjerovatno najvažniji praznik u istoriji čovječanstva je 1. maj.

Često karakterisan kao “komunistički,” mada je nastao u čisto kapitalističkim Sjedinjenim Američkim Državama, Prvi maj decenijama važi za najveći simbol borbe za radnička prava. Dana 1. maja 1886. godine u gradu Čikagu, što ni geografski ni vremenski ne pripada crvenoj Rusiji, a niti mrskoj Titovoj Jugoslaviji, prosvjedovalo je 40.000 radnika.

Borili su se protiv mogućnosti da iko radi u uslovima u kojima to danas rade sarajevski taksisti. Formirali su čuveni zahtjev koji su simbolizirale tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Kapitalističke interese policija je branila oružjem pa je ubijeno šest, a ranjeno pedesetak radnika. Dostignute vrijednosti izrabljivanja radnika su branjene i masovnim hapšenjima. Vođe su izvedene pred sud, petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnje robije.

12 sati rada za mizerne naknade

Tri godine kasnije, 1889., na Prvom kongresu Druge internacionale, odlučeno je da će se 1. maja svake godine održavati radnički protesti. Veoma brzo taj datum postaje međunarodnim danom opšte solidarnosti radnika i uzrokom za dobijanje široke lepeze radničkih prava, od godišnjih odmora, preko trudničkog odsustva, sve do nemogućnosti da radnik bude otpušten s posla bez valjanih procedura.

Obično se za vjerske praznike kaže “najradosniji praznik”. Ne znam šta je radnicima radosnije, slaviti neki poetični praznik iz religijskih knjiga ili slaviti dan kada su im izborena ovozemaljska prava?

Ali, umjesto što se okupljaju da slave Bajrame i Božiće, oni bi trebali izaći na ulice i kao 1886. godine ponovo se boriti za svoja prava. I to ne treba biti borba protiv vlasnika firmi, nego se trebaju boriti protiv vlasti koja je omogućila vlasnicima da izrabljuju svoje uposlenike. Nema druge. Neće pasti s neba.