Kada se onomad, tokom rasprave o Bosni i Hercegovini, njemački ambasador u Ujedinjenim narodima Kristof Hojsen (Christoph Heusgen), jedan od glavnih savjetnika Angele Merkel, obratio visokom predstavniku Incku (Inzko), oslovljavajući ga samo imenom Valentin i agitirao da bi on u Bosni trebao ostati bar još desetak godina, Inckova je blagost i uveliko kritizirana “zabrinutost” iz domena karaktera iznova vraćena u politiku.

Nema nikakve sumnje da je ta nova poruka u starom ruhu opet direktno podsjećanje na zajednički politički okvir EU i Amerike, u kome se samo čeka zgodan trenutak za drugu vrstu akcije.  

Bosna čeka svoje titane

Jedini nepoznati faktor je vrijeme. No, šta su decenije u povijesti jedne države znajući da u svakoj zemlji mora doći do smjene generacija.  

Njemački ambasador je podsjetio kako je i američki ambasador Metju Nimic (Matthew Nimetz), taj mirni i predani diplomata Stejt departmenta i filantrop velikog formata, više od 20 godina ostao na mjestu specijalnog izaslanika UN-a za rješavanje pitanja državnog imena sada Sjeverne Makedonije. Met Nimic je na koncu ipak dočekao svoje Zorana Zaeva i Aleksisa Ciprasa (Alexis Tzipras). Ta dva lidera hrabro su se usprotivila svim domaćim nacionalistima i napravila Prespanski sporazum, pa je to, a ne više dejtonski - novi model na Balkanu.

Tako je to i s Bosnom. Sada je samo pitanje kada će se pojaviti bosanski lider(i)? I bar još jedan pravi, a ne lažni, u komšiluku!  

Baš kao Cipras u Grčkoj, koji nije bendao nacionalističke i crkvene dogme, za razliku od Aleksandra Vučića, koji sladunjavo, skoro zapadnjački priča, a ovamo opet sve s domaćim nacionalistima i klerom u Srbiji. To, nažalost, znači i s Putinovom Rusijom.

Zato, govoreći Holbrukovim rječnikom, optuživati Visokog predstavnika za status quo u Bosni, sa statičnim građanima, Bosancima, i superaktivnim nacionalistima, znači kao - kriviti stadion Želje (Željezničara) za loše rezultate ovog sarajevskog prvoligaša. 

Dakako, ti novi lideri titanskog kova u Bosni nisu oni iz minulog rata protiv ove države.

Berlinsko vaspitanje

Nakon sjednice Vijeća sigurnosti kratko sam razgovarao s njemačkim ambasadorom, koji mi je rekao da Amerikanci žele vidjeti nešto oštrijeg Incka. On je u Vašingtonu, navodno, već dobio zeleno svjetlo za promjenu retorike. Nisu slučajno u UN-u London, Pariz, Berlin, Amerikanci i još neki opet spomenuli bonske ovlasti. 

Jer, kad djeca namirišu slabost, rekao mi je Hojsen, onda više nema ništa od vaspitanja.

Pitao sam ga zato zašto je u UN-u pohvalio Vučića, uviđajući da je on sve više u dosluhu s Dodikom? Na šta je Hojsen potvrdio (sumnje), kako je time želio “kreirati dodatnu obavezu” za Vučića, da pravilno bira strane.  

Vučić će se, dakle, na kraju morati odlučiti, što bi se reklo u povijesnom kontekstu - između “obrenovićevske”, prozapadne, ili “karađorđevićevske”, proruske Srbije. Džaba priča o modernizaciji!

Visoki predstavnik mi je, također, i to u kameru, priznao kako ne zna koliko će to sve potrajati. Ali, neki njegov “feeling”, a siguran sam da je riječ o saznanju, jeste da Amerikanci i ona pametna Evropa imaju dogovor da se prvo dovrši (euroatlantsko) pitanje Sjeverne Makedonije, potom između Kosova i Srbije, i onda, (pisali smo o tome prvi baš na ovim stranicama) – na red dolazi Bosna i Hercegovina! 

Što se bonskih ovlasti tiče, Incko se slaže da to opet postaje “trend”, posebno kada se radi o situacijama koje su se izmakle kontroli, poput izbora u Mostaru i tamo gdje kroz samovolju lokalaca BiH prijeti bezakonje. No, Incko je i dalje za meko prizemljenje i upotrebu čekića samo u krajnjoj instanci – kad propadnu svi domaći dogovori.

Jasno, sva ta opreznost opet je, u krajnjoj liniji, zbog Rusa.

Drugačiji finalni obračun

Nakon svega, u pravu su oni koji postavljaju pitanje ima li uopće osnova za priču o ponovnoj upotrebi bonskih ovlasti ako se Rusi protive tome. Zapravo, imaju pravo veta tamo gdje se odluke o BiH trebaju donositi međunarodnim konsenzusom.    

Osim što su u već viđenom, notornom maniru kritizirali Inckov izvještaj, ruski predstavnici u UN-u ovaj su put indikativno govorili o tome kako Srbi s obje strane Drine imaju pravo na meke granice - iz svih znanih razloga. Baš kao što to drugačije i otvoreno prijeti Dodik, a uvijeno, kroz pravo na specijalne veze – o tome priča i Vučić.

Za razliku od Kine, koja je to vidno istakla u prvim rečenicama, Rusi su svoju tradicionalnu podršku teritorijalnom i državnom suverenitetu BiH ovaj put stavili na kraj svog obraćanja u UN-u. Moskva je tako nijansirano, ali politički znakovito dodatno uvjetovala svoje (ne)miješanje u bosansko pitanje i naše pravo na EU i NATO.

Ukratko, svašta se u ruskom remetilačkom konceptu protiv američke, mirne i slobodne Evrope, upravo preko Bosne, može još očekivati.

Ne slučajno, Dodik je već bezobzirno Incka nazvao “ikebanom za prepadanje”, izazivajući ga otvoreno “neka proba” da ga smijeni! Vučić je, pak, kao da je primoran parirati, i to tek što je predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH fakinski nazvao “stručnjakom”, poručio kao da je on predsjednik Bosne, da “nema ništa” od bosanskog puta ka EU?!

Zbog svog antidržavnog bezobrazluka Dodiku su i fakturirane američke sankcije. A Vučiću, zbog njegove, tek dvosmislene politike (još) nisu.

Jedno je vrhunska diplomatija, a drugo opravdana sumnja da srbijanski predsjednik stvarno može disciplinirati Dodika. Amerikanci, naime, misle da je Milorad sve više konkurencija Vučiću i to u Srbiji, pa tu, na kraju, može doći do drugačijeg finalnog obračuna.