Počinje dugi i krvavi rat! Ugrožen je cijeli Mediteran, rekao nam je onomad u Njujorku izaslanik Ujedinjenih naroda za Libiju Gasan Salam uspoređujući sve s antičkim stradanjima opisanim u Homerovoj “Ilijadi”.

Ujedinjeni narodi se opet čine bespomoćnim, kao nekad u Bosni kaskaju za situacijom, a nije im jasno ni za koga bi se trebali opredijeliti, jer u Libiji se vodi krvavi sukob dvije frakcije koje često mijenjaju saveznike.

Na vratima pakla

Ima još sličnosti s Bosnom: krši se embargo na oružje i, kako je to UN dokumentirao, sofisticirana oklopna vozila stižu međunarodno priznatoj Vladi nacionalnog jedinstva u Tripoliju koju predvodi premjer Fajez el-Saraž. Ovo oružje, objavljeno je čak i na Facebooku, navodno isporučuje Turska, što je Ankara već demantirala.

Tu su, o čemu se također govorilo u centrali UN-a i prijašnje isporuke zabranjenog modernog naoružanja Libijskoj nacionalnoj vojsci kojom komanduje maršal Kalifa Haftar. To je onaj general koji je predvodio okrutno svrgavanje Muamera Gadafija 20. oktobra 2011. godine.

Haftara sada, navodno, podržava Francuska, a odnedavno mu je, sudeći prema nekim izjavama, naklonjena i Trampova administracija, iako je Vijeće sigurnosti UN-a još 2015. podržalo Saražovu vladu u Tripoliju.

Radi se o potpunom rašomonu ili, kako je to naveo predstavnik UN-a u Njujorku, o mogućem ratu svih protiv sviju.

No, u toj sam se tužnoj priči prisjetio i nečeg drugog. Samo prije tri decenije veliki broj zaposlenika iz najvećih bosanskohercegovačkih preduzeća, „Energoinvesta“, „Hidrogradnje“ i ostalih, rado je odlazio na privremeni rad i velika gradilišta u Libiji i Iraku. Mnogi od nas su imali nekog svog na toj strani Mediterana između nepregledne Sahare i moćnih mezopotamijskih rijeka Tigrisa i Eufrata. Odatle su nam često slali fotografije pune osmijeha, nerijetko u tradicionalnoj arapskoj nošnji, uz nasmijane i očito gostoprimljive domaćine. Nisu ni slutili da se fotografiraju na vratima budućeg pakla.

“O tempora, o mores”, čudnih li vremena, čudnih li običaja, izgovorio je svojevremeno Ciceron. Danas se ova rečenica koristi i kad se želimo narugati vlastitoj gluposti i nemoći da predvidimo budućnost, bez obzira što nam se čini da smo prokužili ljude i njihove navike.

Bosanska kuknjava

U općoj poplavi bosanske kuknjave, mnogima promiče da baš sve nije ni tako crno u Bosni i Hercegovini. Prema američkim navodima (Wikipedia), kupovna moć po glavi stanovnika u BiH ove godine bi mogla dosegnuti 14.290 američkih dolara. Nekada bogata Libija pak, koja bukvalno pliva na nafti (više od 46 milijardi barela – najviše Africi) jedva da može osigurati 7.803 dolara pojedinačno za nešto više od sedam miliona Libijaca.

Izbjegavajući, naravno, cinizam bilo koje vrste, eto Libijci još ne traže posao u BiH, osim što u vlastitoj tragediji kroz Bosnu možda zalutaju u tranzitu ako im se putevi na Zapad izjalove preko omiljene Italije.

Slična je situacija i s Irakom, u kome su mnogi, ne samo Bosanci, gradili kapitalne projekte. Ta zemlja se još nije oporavila od američke ili, bolje rečeno, Bušove (George W. Bush) invazije 2003. godine. Osim stradanja na stotine hiljada Iračana, taj rat, koji mnogi ovdašnji analitičari još nazivaju “najgrubljom greškom u novijoj američkoj povijesti”, osiromašio je Irak do te mjere da ga je teško ponovo podići na noge.

Amerikanci su (US Department of Energy) te 2003. godine procijenili da su iračke rezerve nafte bile veće od 112 milijardi barela (kao tri puta libijske), da ne govorimo o izvorima prirodnog plina. Nakon svega, nekada bogati Iračani imaju sada manje i od nesretnih Libijaca - svega 5.545 američkih dolara po glavi stanovnika.

A Bosanci i dalje kukaju, kao da su oni najgore na svijetu prošli. Radi zdravlja ponajviše, trebalo bi mnogo toga staviti u drugačiji humanistički, socijalni i ekonomski kontekst.

Brojke umjesto ljubavi

Sjećam se, u Iraku je preko „Energoinvesta“ radio i moj daidža Rasim, a u Misurati, u Libiji, kao ljekar pedijatar neko vrijeme bila je i moja mati Munevera. Dobro je da više ne moraju brinuti o svojim poznanicima tamo, jer oni više nisu među živima.

Kad bi se oni vraćali iz tog “dalekog svijeta”, svi smo gledali u njihove kofere. Oni su otuda donosili američku robu, čak i poneko pakovanje čuvenog krem sira “Philadelphia”, koji je još i danas dio svakog iole boljeg američkog doručka. Donosili su svašta, japansku tehniku, indijsku svilu i poneki ručni švicarski sat – Dohu, Roamer ili Omegu, na poklon, džabe, ali ipak kako je ko zaslužio.

Puno se tada radilo, a malo kukalo, valjda jer se manje i imalo.

Danas Libijcima i Iračanima prodaju drugačije američke proizvode, a moglo bi se dogoditi da Saudijci, koji od 2015. vode rat protiv Jemena, dođu i do nuklearnog oružja pa da onda oni, u neko doba, krenu na Iran.

Tamo gdje su Bosanci nekad rado išli da rade, od Sueca do Perzijskog zaljeva, imaginarno je putovao i “Alhemičar” iz istoimenog romana svjetski poznatog brazilskog pisca Paula Koelja (Cuelho). Taj krajolik postao je idealna literaturna kulisa za najčitaniju Koeljovu knjigu o alhemiji ljubavi i života, i o svijetu između Tantosa - nagona za smrću i Erosa - volje za životom.

Ali, onako kako je neko dan izgledalo u UN-u, možda se na tom mjestu, nažalost, neće moći spriječiti treći svjetski rat. Ako se nešto ne preduzme!

A moglo bi drugačije: “Kada volimo nekoga, onda se uvijek trudimo da budemo bolji nego što jesmo”, pročitao sam davno u Americi u Kueljovom “Alhemičaru”.

Problem je u tome što čovječanstvo sve manje voli, a sve više samo računa i broji.