Još se nije raščistilo smeće sa mostarskih ulica. Nije lako za dan očistiti ono što se godinama gomila. Nekako simbolična (da mi se moji Mostarci ne naljute), ali to je ironična slika grada na Neretvi. Gomila se, gomila, problem za problemom, nerazumijevanja, zatezanja, nemogućnost kompromisa. I ko će, onda, to riješiti? I kad? Ne može ni za dan ni za dva. Kamioni pred deponijom, baš kao i kamioni neriješenih stvari, u Mostaru stoje i ne mrdaju. Nema se gdje proći. Dalje se ne može.
Opsada i blokada deponije, kažu Mostarci, mnogima je otvorila oči. Pokazala je da građanske inicijative mogu donijeti kakvu-takvu korist. Da, kad su životne stvari u pitanju, nije važno ko s koje obale dolazi, gdje drži stranačku legitimaciju, za koga glasa. Ono kad su opći izbori. Na lokalnima u Mostaru nisu glasali otkako je gavran pocrnio. A da je crno, crno je. Bez obzira na obećanja da će se do kompromisa jednom doći.
Zato je mostarski, makar kratkotrajni i pretenciozno nazvani otpor, možda mali korak za Mostar, ali veliki za ostatak Bosne i Hercegovine, za svaki grad, koji se svakodnevno bori sa ponekim problemom. Tamo nema škole, ovamo nestaje vode, u trećem gradu opet propale ulice, četvrti nema doma zdravlja. Pokazivanje snage svakog od nas, koji marljivo radimo za one koji trebaju raditi za nas, zapravo je najbolji način da pokrenemo stvari sa mrtve tačke.
Tako, eto, Mostar, od grada koji je, kažu, “slučaj”, postaje grad za primjer. I pokazuje da ima načina, dostojanstveno i mirno, kako se to radilo u Mostaru, da se izbori za malo dostojanstva!
