- Šta je sad rekla Kolinda? Što joj je to tribalo? Kad dođe 'ća bit će opet nisam ja. Mi se susjedi moramo paziti – priča mi za večerom domaćin na Pelješcu. 

Godinama smo tu na odmoru, u malenom ribarskom mjestu u Hrvatskoj koje još nije oskrnavilo ludilo turističke gradnje i razvoja pa se može uživati u prelijepoj divljini prirode i noćima sa čašicom ugodnoga razgovora. Bez hiće, bez urlanja iz kafića.  

Noću i zrikavci utihnu...

Masline nekad i sad  

- Kakve su masline ove godine? – pitam bježeći životnim temama, o Kolindi su svakako već svi rekli sve. Budalaština, bedastoća, zla namjera, lupetanje, ko zna šta.

- Dobre su masline, vidiš i sama, rodile. Ove u polju imaju više vode u sebi, a ove u brdu manje. Više vode, manje ulja.

- Kako ih berete sad?

- A, kako. Pa stavimo ispod mrežu, a na maslinu mašinu, i tresi.

- Pa dobro, lakše vam je onda sad nego nekad, imaju te mašine.

- Lakše, jest', nema šta. Pođi sa mnom da vidiš kako je lako. Ukoči ti se i vrat i ruka, ne možeš spati – ronda uz osmijeh na moje neznanje.

- Kako se to nekad radilo?

- Stari bi čekali da maslina spadne, pa da se na zemlji isuši. Imali su manje mogućnosti, ali su bili mudriji. Tako su imali više ulja, a mi plaćamo više preradu, jer je maslina teža zbog vode. Pusti to...

Sve je bilo drugačije nekad, složismo se. Cijele bi porodice u ovakvim mjestima radile na porodičnim poslovima. Od turizma, preko ribe, poljoprivrede, maslina, vinove loze, do proizvodnje vina. Bogat kraj, Bog ih pogledao, sve imaju. Danas bi moglo i više, al' hajd' pohvataj sve ako nisi velika zvjerka pa da možeš unajmiti četu radnika. Djeca idu svojim putem, teško ih je zadržati na ovakvim mjestima. On je uspio, vrijedni su i čestiti, ali ne stižu sve.

Naišli smo na sezonske radnike. Makedonka, vrijedna cura, i njen momak. On je iz unutrašnjosti Hrvatske. Prethodni gazda iz drugog mjesta otjerao ih jer im se desila ljubav.

- Ti mi trebaš, ona mora poći - kazao je direktno mladiću.

- Ok, gazda, idem i ja poći s njom – pripovijedaju nam.

Morski pas nekad i sad

Džentlmenski i zaljubljeno, ali ne i nepametno. Sad vrijedno rade i solidno zarađuju. Makedonka nam prenosi užasno iskustvo svoje prijateljice koja je jedva utekla od gazde koji joj nije htio dati novac i tukao je. Kad mu je zaprijetila policijom, isplatio je, ali policija ne odustaje, iako ona jeste. Pritisnut će ga.

Svega ima, kažu, i među radnicima i gazdama, al' su osuđeni jedni na druge. Ispratismo pogledom Makedonku na kasni autobus. Mora se vratiti kući, da bi mogla opet nazad. Evropska unija...

Je li sve bilo bolje nekad? Je l' nam se čini ili je vrijeme sporije teklo? Je li u svemu bilo više čara i lakoće, kao u ovim malenim razgovorima noću pod orahom? Smetaju li nam Wi-Fi, društvene mreže i ludilo od informacija ili pomažu?

Zadirkujem svog sagovornika pitanjem ima li ajkula, aludirajući na prošlogodišnju informaciju da je u vali viđen morski pas. Znam šta ću izazvati.

Dženana, slušaj me dobro, jesi li ikad, ikad čula da je kod nas ikoga ugrizao morski pas? Nisi. Niti ćeš. Dođe budaletina i uslika mobitelom bebu morskog psa koja je zalutala za jahtom. Pošalje medijima, oni bombardiraju naslovom i rastjera nam turiste, a više ljudi umre od uboda pčelom u godini nego od ajkula u sto godina. Budale... – ruži gazda objašnjavajući da je svega bilo i ranije, ali da nije bilo mobitela da zalud narod straši.

A ja shvatam da me uvjerio, kad na trenutak zaboravim da sam novinar...

Tarantino nekad i sad

Time kako je nekad bilo bavio se genijalni, originalni, suludi u najboljem smislu te riječi, čovjek ispred svog vremena, Kventin Tarantino (Quentin) u svom devetom filmu „Bilo jednom... u Holivudu“, koji se ovih dana počeo prikazivati u kinima.

Film se bavi masakrom koji su 1969. godine izvršili članovi kulta Čarlsa Mensona (Charles Manson) usmrtivši glumicu Šeron Tejt (Sharon Tate) u osmom mjesecu trudnoće i još četvero ljudi u njenom domu na obroncima Beverli Hilsa, koji je dijelila sa slavnim Romanom Polanskim, s kojim je bila u braku.

Ostvarenje koje već kupi samo pohvale, kritika i novinari pišu, omaž je televizijskoj, filmskoj i pop kulturi tog vremena, koje autor fetišizirano obožava. Pun je kadrova neonskih reklama kinodvorana, motela, fast-food lokala koji blješte s rubova holivudskih avenija osvjetljavajući grad snova tih uzbudljivih i kontroverznih godina.

Na pitanje je li mu draže vrijeme zlatnog doba Holivuda s kraja šezdesetih ili današnja tvornica snova u kojoj je ostvario impresivnu karijeru, Tarantino je kazao:

- Bilo koje vrijeme prije pojave pametnih telefona!

Možda je ipak bilo čari, možda nije samo romansiranje i sjeta...