Pročitam prije nekoliko dana na Facebooku status jedne duhovite, inteligentne Sarajke. Napisala ga je malo prije nego što će parada LGBT populacije u Sarajevu zadeverati i vladu i svekoliki puk, podijeliti društvo na one koji su za i one koji su protiv.

To su oni trenuci u kojima više niko svojih problema nema, ima li koju marku za granapa, samo je bitno hoće li biti “gej parade” ili ne.

Argumentirani razgovor ne smije biti upitan

Elem, Danijela u svom statusu kaže: “…Problem ilahije, problem polumaraton, problem gej parada, problem Brega, problem narodnjaci, problem vrućine, problem SFF, problem pokrivena, problem golotinja, problem Fočaci, problem Sandžaklije, problem dijaspora... Da nije problem u našim glavama…”

Parada LGBT populacije veliki je test za svako društvo i bio je izazov mnogo uređenijim državama od naše i mnogo otvorenijim društvima, širih shvatanja nego što je naše. Ali, to nas ne abolira ni od čega.

Dakle, debatiranje o nečemu što provocira reakciju društva i suprotstavljanje mišljenja nije ništa strašno. Argumentirani razgovor, dijalog, različiti stavovi (što ne znači treba li nešto biti održano ili ne, jer to ne smije biti upitno u demokratskom društvu dokle god ne prijeti nikome niti ugrožava bilo čiju sigurnost) ne bi nikome od nas smio predstavljati problem.

Ovih dana, brojne kolege novinari i javne ličnosti našle su se na udaru dijela javnosti, jer su javno iznijele stav da podržavaju održavanje parade LGBT populacije. Raznim šovinističkim, pogrdnim, primitivnim imenima su nazivani. Jer, “sigurno je njihov, dok ih podržava”, “nek' ih vodi kući”.

Jesmo li mogli pomoći

U sjeni tih malograđanskih rasprava je stravično ubistvo u Saraj-Polju, u kojem je maloljetnik ubio mladića od 21 godinu. U jezivom iskazu ubice navodi se kako se pripremao i kupio nož, jer mu je ubijeni prijetio. Majka kaže da je ubicu prijavljivala policiji, policija kaže da majka jeste pisala prijave, ali nikad za te probleme. Jedan mladi život ugašen, drugi uništen.

Ne donosim sud, samo pitam: Jesmo li mogli pomoći? Jesmo li okretali glavu? Jesmo li se pravili da to nije naša stvar?

Nedavno je u Krajini maloljetnu djevojčicu na tavanu kuće porodila njena majka. Prema iskazu datom policiji, navodno je majka pitala djevojčicu šta želi s djetetom (?!), a ona je, navodno, rekla: “Ne želim to dijete.” Majka je dijete zamotala dekom i ubila ga. Slučaj su pokušale prikriti, otkrio ih je ljekar kojem su prijavljene komplikacije nakon navodno mrtvorođene bebe.

Ponovo, ne donosim sud, pitam nas: Osuđujemo li previše, a djelujemo premalo? Na kojem nam je nivou društvena stigmatizacija?

Svako od nas neka se pokuša sjetiti kad je posljednji put prijavio komšiju, jer tuče ženu i djecu, kad je prijavio slučaj maltretiranja maloljetnika policiji, ukazao nekome da bi, možda, trebao potražiti stručnu pomoć, a ne samo upirao prstom i prokazivao.

Dok god nam bude vijest pokrivena djevojka koja džogira – “šta ona ima trčati”, dok god nam budu smetale promjene u režimu saobraćaja zbog polumaratona “jer šta su oni poludjeli pa trče pod starost”, dok god nam budu smetali “tetovirani kosijaneri”, muzika koju mi ne slušamo u kući – jer samo mi znamo šta valja i šta je ispravno, i komšinica koja se dotjerala – šta se ona ima sređivati, ima muža i djecu, a da ne kažemo bilo šta što iskače od gomile, nećemo ni mi valjati.

To vam je tako pa se vi ljutite i svrstavajte u torove koliko hoćete.

Kultura demokratije

Da bi se neki sistem u nekoj državi mogao zvati demokratskim, svaki građanin mora imati ista prava i slobode (sve dok tuđa prava i slobode ne prekrši). Te slobode podrazumijevaju slobodu vjeroispovijesti, nacionalnog i etničkog opredjeljenja, upotrebe jezika, slobodu medija i štampe, slobodu građana da se okupljaju i razmjenjuju mišljenja ili ispoljavaju svoja i drugo.