Po okončanju finalne utrke na 800 metara na Svjetskom prvenstvu u atletici, koje je održano u Dohi, počela je utrka u našoj Bosni i Hercegovini.
Političari su htjeli da, tobože, nagrade ono što je postigao Amel Tuka i tu svakako nema ništa loše, jer je to najmanje što bi se moglo učiniti za njega.
Ipak, jesu li glavni motiv Tuka i njegovo srebro, posebno je pitanje. Prije bi se reklo da se uspjeh iz Dohe koristi kao prilika za poziranje na tuđi račun.
Onima koji nas u današnje vrijeme vode, lakše je dočekati neku medalju i pokazati kako su dobročinitelji nego graditi sistem, što im je, ustvari, posao.
A možda ne bi bilo loše da ti isti koji nagrađuju našim novcem, tokom ćaskanja sa zaslužnim sportistima, upravo njima kažu da ne rade ništa za budućnost. Da, recimo, u razgovoru s Tukom kažu kako nisu napravili sistem prema kojem bi on jednog dana imao sportsku penziju, za razliku od atletičara iz Srbije ili Hrvatske, da se dalje ne bi išlo.
Tuka je u toj priči kao etablirani sportista možda sada najmanje bitan, jer je on već na nivou kad može imati sponzorske ugovore, ali se najveća šteta nanosi mladima koji bi tek trebali doći. Jednostavno, niko ne razmišlja da je sport potentna izvozna grana i možda i najveća promocija jedne države.
Kao u mnogim drugim stvarima kod nas, sve se svodi na dnevnu politiku pa tako i fotografija s Nurkićem, Tukom ili Džumhurom. Koliko ulažemo, dobro je da ovi koji dijele budžetski novac, još imaju s kim pozirati.
