Nije, kažu, popularno vraćati se u prošlost. Naročito onu koje se sjećamo od prije agresije na našu zemlju. No, bh. je predratna industrija važila za jednu od najjačih u regiji. Kod nas se proizvodilo sve i svašta, a kvalitetno i konkurentno, od oružja do čokolade, cigareta, dijelova za avione i kamione. 

Mnogi od tih giganta u ratu su nestali. Neke je „ubila“ privatizacija. Neki su na rubu propasti.

Proteklih smo mjeseci s pažnjom pratili kako polako umire mostarski gigant „Aluminij“. Sažaljevali se nad njegovom sudbinom, s nadom dočekivali prave i krive investitore. Na žalost, priča je završila, baš kako smo opečeni stravičnim postratnim privatizacijskim iskustvima i očekivali. „Aluminij“ faktički postoji tek na papiru.

Nestali su „Pretis“, „Famos“, „Agrokomerc“ „Soko“, „Unis“, „Energopetrol“, „Zora“..., a na neslavnu listu ovih dana upisala se „Hidrogradnja“.

I ovaj je kompanija „u ona mračna vremena“ žarila i palila po bliskoističnom tržištu, otimali se radnici za mjesto u „Hidrogradnji“, odlazili na teren, vraćali se i živjeli komotno, ponekad i više od toga.

No, kako je „država“ preuzela ovu firmu, briga za radnike i imovinu postala je tek maska za lične zarade i brzo i lako bogaćenje.

Nikada se nije postavilo pitanje ko je kriv što su dugovi nekadašnjeg giganta za poreze, doprinose, neisplaćene radničke plaće doveli do stečaja, što su se na dobošu našli moteli, zemljišta, poslovni prostori, garaže, prevrijedna imovina. Niko nije prozvan što su radnici „Hidrogradnje“ život dostojan čovjeka pretvorili u dužničko ropstvo.

Na dobošu tako nisu samo kvadratni metri imetka već i životi porodica poniženih radnika.

Priča o „Hidrogradnji“ (ili „Aluminiju“, sasvim svejedno) zapravo je priča o državi i njenom odnosu prema najboljem što ima. Ili ako hoćete, prema najboljima koje ima. Sve dok je interes u pitanju, polomiše se sa svih nivoa da pomognu, podrže, daju i šakom i kapom. Kad interesa nestane i isisa se sve što je moguće, prestaje i podrška i pomoć.

Tako se onda oslanjamo na statistiku, pa brojimo kako je nezaposlenih sve više, kako autobusima odlazi i mlado i staro iz zemlje, pomalo se cinično podsmjevamo činjenici da smo na nekoj listi na 8. mjestu najjadnijih zemalja na svijetu, gotovo se hvalimo našim neuspjesima.

Ako nema kruha, jedite kolače, svojevremeno je iz zaista mračnog vremena poručila francuska kraljica Marija Antoaneta.

Kod nas ni kruha, ni kolača. Nego na svakom ćošku po jedna Antoaneta.