Današnji Međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida, u BiH, kao i prethodnih godina, u znaku je tužnih govora i svjedočenja onih koji su genocid preživjeti i koji, hodajući ovom zemljom, još strahuju od sistema koji je prije 24 godine genocid osmislio.
Da je to tako govore podaci da je među onima koje je pravosuđe Srbije, odnosno države čije su vojne i političke vlasti bile pokrovitelji genocida u BiH, zahvaljujući podršci pojedinih dilera bošnjačkom tragedijom iz domaćeg pravosuđa i određenih vladinih i nevladinih organizacija, među popisanim za hapšenje i suđenje, u najvećem broju, poredalo imena žrtava genocida.
Jer kad se žrtva stavi iza srbijanskih rešetaka, teško da će ikada više moći posvjedočiti da je u genocidu u Srebrenici ubijeno njenih 20, 30, 50 ili koliko li već članova porodice i bliske rodbine, ili da su ih pobili oni koji su bili pod komandom i na platnom spisku Generalštaba te države.
Nije bez razloga Srebreničanin Smajo Mandžić jučer zavrištao zbog odnosa bh. pravosuđa, akademske zajednice, vladinih i nevladinih organizacija kada je u pitanju progon žrtava genocida i uopće bošnjačkih i hrvatskih žrtava rata od srbijanskog pravosuđa.
Jer, mnogi od onih na koje Mandžić upire prstom su godinama dobro živjeli na priči o prikupljanju podataka o zločinima počinjenim u protekloj agresiji i njihovim počiniocima, a da niko ne zna šta su i za koga radili i uradili (osim za sebe). Ili, ako su već radili, koliko su nadležnim tužilaštvima, skupa s dokazima koje su prikupili, podnijeli krivičnih prijava protiv onih koji su bili predmet njihovog interesiranja.
U Danu sjećanja na žrtve genocida u agresiji na BiH suočavamo se sa stanjem u kome te žrtve žive u strahu, kojima je ograničena sloboda kretanja, koje čekaju da po njih dođu isti oni koji su prije 24 godine došli po njihove braću, očeve, rođake.
