Svi ti uslovi života i razlozi, a najviše progon ljudi zbog rase, vjere, nacije i političkih uvjerenja, doveli su do pojave javnog osuđivanja ustaškog režima, a najveće ogorčenje među poštenim ljudima izazivala je odvratna otimačina imovine časnih ljudi.
Kad su Nijemci pohapsili i poslali u logore sve Jevreje, oni su svojim pouzdanicima dali jevrejske radnje, pa su po njihovom uzoru i ustaše masovno počele dijeliti srpske radnje svojim sljedbenicima, zbog čega je sav gradski ološ izašao na površinu i nastala je jagma za tuđu imovinu.
Ljudi su se gnušali takvog ponašanja i došlo je do bojkota takvih ljudi i prve velike diferencijacije među građanima, barem je tako bilo u Banjoj Luci u kojoj je Muhamed živio i sve to pomno pratio. Takvo stanje dovelo je mnogo ljudi, a među njima i cijelu širu porodicu Filipovića, pod udar ustaškog režima. Zbog takvih okolnosti su svi pripadnici porodice bili veoma rezervirani prema svemu što je bilo vezano za režim, pa i prema cijeloj atmosferi u zemlji i osobito prema svakoj mjeri režima koji su mrzili.
Opaki karakter ustaškog režima pokazao se već u junu 1941. godine kad je na obali Vrbasa kod rebrovačke pravoslavne crkve nađeno tijelo vladike Platona, veoma cijenjenog episkopa. Njega su na taj zlikovački način ubili Viktor Gutić, tada stožernik Ustaškog stožera, i njegov glavni pomoćnik u zločinima, inače poznati mračni tip Asim Đelić. Uskoro su došli i brojni drugi znakovi da se radi o zločinačkom režimu, a osobito snažnu konsternaciju i protest izazvalo je ubistvo jednog oboljelog hodže koji se nalazio na psihijatrijskom odjeljenju banjalučke bolnice.
Hodža je poludio kad je u policiji mučen zbog toga što nije u džamiji upalio svijeće na dan atentata i smrti kralja Aleksandra Karađorđevića. Njegovo ludilo se sastojalo od toga što bi, svaki put kad bi vidio uniformirano lice, stao, salutirao i uzviknuo: „Živio blaženopočivši kralj Aleksandar!“ Zločin nad hodžom dogodio se u nedjelju jednog augustovskog dana kad su partizani sa Kozare napali voz kod stanice Dragotinja Gornja i tom prilikom bio ranjen jedan ustaša iz pratnje voza. Ustaša je dovezen u banjalučku bolnicu, a u posjetu mu je krenula grupa ustaških časnika.
Vidjevši uniformirane ljude, ludi hodža, koji je mirno šetao bolničkim parkom, stao je i izgovorio svoju formulu pokornosti, ali su ustaše na to reagirale više nego divljački. Ispucali su u hodžu više od trideset metaka i zatim njegov leš gazali nogama psujući sve što im je palo na pamet, ma može se zamisliti šta im je palo kad je u pitanju bio hodža sa ahmedijom na glavi. Taj događaj je kao munja preko neba prošao gradom i nastalo je silno uzbuđenje, a sutradan je grad organizirao jednu od najvećih dženaza ikada održanih u Banjoj Luci.
Ustvari je dženaza bila ogroman protestni miting na kojem je bilo više od deset hiljada ljudi, a govore su držali i muftija Nurkić i Suljaga Salihagić i gradonačelnik Đinić, i svi su osudili ne samo konkretni zločin nego i režim u kojem je takav čin moguć. Ustaše su prvobitno zabranile dženazu, ali kad su i dva Bešlagića, koji su bili visoki funkcioneri u ustaškom režimu, izjavili da će klanjati dženazu ubijenome, a Hakija, koji je bio komandant neke bojne, svoju bojnu postrojio da brani učesnike, tada su odustali od prijetnje da će svaki protest biti kažnjen na ustaški način, tj. upotrebom oružja.
Sve to što se zbivalo i što nije jenjavalo, jer su muslimani već u septembru najavili Rezoluciju protiv režima koji proganja ljude zbog njihove rase, nacije ili vjere, a ustaše na taj akt odgovorile hapšenjem 180 potpisnika Rezolucije i otpremivši ih u logor Stara Gradiška, među kojima je bio i Muhamedov brat Ahmet, definitivno je oduzelo svaku legitimaciju režimu i proglasilo ga običnim zločinačkim i pljačkaškim režimom vođenim od strane opakih zločinaca.
Tako je i Muhamed pokušao da dadne svoj obol protestima, pa je kao učenik drugog razreda gimnazije, zbog takvog raspoloženja u porodici i široj okolini, došao u veliku nepriliku koja se završila sretno samo zbog činjenice da je i tada bilo poštenih ljudi, i to na svim stranama. Naime, u rano proljeće 1942. godine ustaška je vlast odlučila da, u čast rođendana poglavnika NDH i vođe ustaša Ante Pavelića, podijeli svim učenicima gimnazije po jednu veknu bijelog kruha. Vekne su dijeljene u razredima uz pompu i slavljenje dobročinstava vođe hrvatskog naroda.
Prilikom podjele kruha, Muhamed je odbio da primi taj Danajski dar, a kao ispriku je naveo da mu majka neće vjerovati da ga je dobio na dar i da će misliti kako ga je negdje ukrao, jer je u tom času takav kruh bio nezamisliv za obične građane. Muhamed se sjećao da mu se, dok je izgovarao te riječi, odjednom pred očima ukazala intenzivna svjetlost i potom je nastao mrak. Probudio se u školskom klozetu gdje su ga podvornici Derviš i Aleksa umivali i pokušavali dovesti svijesti. Ispostavilo se da ga je u nesvijest poslao jednim udarcem u potiljak katolički svećenik i kateheta Ivan Brekalo, koji je bio fratar u crnoj sutani.
Brekalo je Muhameda udario svojom teškom debelom rukom iza vrata i doveo u stanje nesvijesti. Muhamed nije osjetio ni čuo da mu Brekalo dolazi iza leđa, jer su fratri nosili cipele s gumenim đonom koji nije odavao korake i hodali su nečujno kao da se šuljaju. Kad su ga malo povratili u svijest i kada je došao sebi, pojavio se vršilac dužnosti direktora škole Mato Đaja, rekavši povišenim tonom: „Dovedite ovu budalu u moj ured da mu ja pokažem.“
Tako se grješnik našao u Đajinom uredu, a on ga je posjeo na divan i prstom mu pokazao da šuti, ali je nastavio da ga ruži na pasja preskakala, kako se kaže, govoreći mu: „Šta ti misliš da se šališ na račun našeg poglavnika“ i sl. Njemu je poluglasno rekao: “Budalo, zar ti majci nije dosta muke i neprilika, pa i ti da joj ih praviš.“
Ostao je kod njega u uredu jedan sat i potom ga je Đaja „potjerao“ da ide kući, rekavši mu da ostane kod kuće tri dana i da u školu dođe kad se oporavi, tj. da se ponaša kao da je bolestan i da trpi posljedice udarca, a izostanak će mu biti opravdan, ali ne i postupak za koji mora dobiti ukor direktora. To da ga je fratar povrijedio, što je Đaja namjerno prenaglasio, trebalo je prema zamisli Đaje da zadovolji ustaše da ne čeprkaju više ništa oko tog slučaja, a pogotovo da ne istražuju o Muhamedovoj porodici i ne konstruiraju antidržavnu pozadinu njegovog postupka.
