Ako je jedna država jaka onoliko koliko su zaštićeni najslabiji u njoj, onda se u Bosni i Hercegovini decenijama još dobru ne možemo, a nemamo ni pravo nadati. 

Štrajk rudara u Zenici i Brezi prilika je za preispitivanje vlastite savjesti i odgovornosti pred Bogom, samima sobom i našom djecom, a suze rudara s 40 godina staža, slomljene noge i rebara i stidom pred vlastitom porodicom, test su našeg suosjećanja za obespravljene, ponižene, prevarene i gladne ljude.

Na spisku pravnih lica koja s 31. decembrom prošle godine, po osnovu neplaćenog poreza, Poreznoj upravi FBiH duguju od 50.000 do blizu 195 miliona maraka, nalazi se 3.930 pravnih subjekata, ali su računi blokirani rudnicima.

Posljedice blokade, naravno, neće osjetiti direktori koji su u šest rudnika stvorili dubiozu od oko 500 miliona maraka, niti institucije koje su to tolerirale, već radnici koji ne mogu dobiti zarađeni rudarski hljeb sa sedam kora ili zbog neplaćenih doprinosa otići u penziju.

Oprostite nam, komorati, što ne shvatamo da vašoj borbi ne pomaže naša online podrška i što vaš očaj ne ublažavaju naši uzdasi pored TV ekrana. Glas protesta davno je utihnuo u državi u kojoj jedni jedva preživljavaju, a drugi povećavaju nezasluženo visoke plaće, kupuju luksuzne limuzine i iza sebe ostavljaju dugove.

Uostalom, najčešće smo se i bunili zbog vlastitih, a ne prava svog komšije i sugrađanina. Ako vas i ovaj put ostavimo na cjedilu, ako nam i dalje bude svejedno zbog uvjeta u kojima radite, ako zbog vas ne ustanemo, onda se uzalud nadamo nekom boljem i pravednijem društvu.