Da je, umjesto Srebrenice, bila u pitanju neka od općina važnijih od deset drugih, nedavna politička prašina zbog oduzimanja biračkog prava stotinama birača, čiji su glasovi bili presudni za pobjedu na ponovljenim izborima, ne bi se baš tako brzo slegla.
Umjesto reakcija kakve je zasluživala činjenica da se i onim malobrojnim što još nisu izgubili volju da glasaju to pravo uskraćuje, sve je okončano sastankom u Srebrenici predstavnika stranaka iz Sarajeva, koji su kandidate na lokalnom nivou potapšali po ramenima, nekoliko dana kasnije njihove zahtjeve proslijedili ambasadama i - zašutjeli.
Zbog Srebrenice život neće stati. Život je tamo davno zaustavljen. Kao što, pritisnut teškim bremenom rata i dodatno opterećen problemima u decenijama nakon povratka, zaleđen stoji i u cijelom Podrinju. Tamo gdje su netom iza rata povratnici životima branili i plaćali svoje pravo iz Aneksa 7, u snijegom pokrivenim šatorima čekali da Sarajevo shvati da je za novi početak potrebna mnogo veća podrška od kuće i motokultivatora.
Neće proći dugo, a predstavnici stranaka će na tužnim godišnjicama zločina i predizbornim okupljanjima pozivati na jedinstvo, obećavati isto što i prije 20 godina…
Zbog toga, iako decenijama kasni, nacrt zakona o podršci povratnicima u Srebrenici, koji će skupštinama kantona i FBiH ponuditi SDP, zaslužuje podršku, uz prijedlog da se isto omogući i svim povratnicima u istočnu Bosnu. A sudbine ovih ljudi, njihova prava na liječenje, obrazovanje i rad moraju biti zakonom zaštićeni, a ne ostati svedeni na četiri zida, frezu i stotinjak metara asfalta pred izbore.
Ako se to ne desi ili ako ne bude prekasno, Dan nezavisnosti BiH, pa ni na skroman način, kao u Foči, Žepi, Bratuncu i Potočarima, neće se ni obilježavati istočnije od Kozije ćuprije. Kao niti jedan drugi praznik, jer zbog promašenih politika u ratu, ali i u miru, ovaj dio države ostaje pust.
