Prošla je 93. dodjela prestižne nagrade Američke filmske akademije, kao i šansa da Jasmila Žbanić i kompletna ekipa filma „Quo vadis, Aida?“ donesu drugi Oskar u Bosnu i Hercegovinu.
Sigurno da bi taj zlatni kipić mnogo značio za Žbanić i druge koji su učestvovali.
Ali šta bi značio za BiH? Tačnije za kinematografiju ove države koja je skoro na izdisaju. Ogroman uspjeh je nominacija, ali kada se uzme u obzir da je među pet najboljih stranih ostvarenja i film iz države u kojoj se godišnje snimi jedan ili nijedan, to daje sasvim nove dimenzije tom uspjehu.
Snimanje ostvarenja o Srebrenici, o genocidu, o najvećoj rani, posebno Bošnjaka, koštalo je oko 4,5 miliona KM. To je, prema riječima producenta filma i Jasmilinog supruga Damira Ibrahimovića, između četiri i pet godišnjih budžeta Fondacije za kinematografiju.
Ne, nominacija za Oskara nije nešto što je došlo zahvaljujući državi i njenim institucijama koje trebaju, a ne brinu se o kulturi. To je samo i isključivo zahvaljujući nadljudskim snagama Žbanić, producentske kuće „Deblokada“, kao i svih onih „malih“ ljudi koji su im pomogli da uopće pokrenu tako važan projekt, a onda i da isti taj ne propade.
Osim koprodukcije s drugim zemljama, finansijska sredstva su davale firme i poduzetnici koji su prepoznali značaj. Minimalan udio je Fondacije. Ne zato što nije htjela pomoći, već zato što nema novca!
I busaju se u prsa nečim za šta nisu, oni na vlasti, prstom pomakli da se desi.
Čast i naklon do poda pripadaju rediteljici Žbanić.
Sama, uz nekolicinu ljudi, iznijela je ovako velik i značajan projekt na svojim leđima. I dovela nas na korak do Oskara, rame uz rame s nekim od najboljih ostvarenja u svijetu. Svi Bosanci i Hercegovci su ponosni, a oni koji su trebali pomoći kada se snimao film, neka se sada zapitaju trebaju li pognuti glavu i stidjeti se.
