Sve ovo je jedno veliko ludilo, naše nacionalističke stranke srljaju, truju omladinu, stvaraju mržnju da bi ostale što više na vlasti, ova rečenica Esada Tufekčića, čovjeka koji je 27. juna 1992. godine u Višegradu izgubio sve zbog čega je živio, danima će odzvanjati u ušima novinara koji su je zabilježili.

Dok svaka bora na njegovom licu svjedoči o patnji kroz koju već decenijama prolazi, hrabrost i snaga čovjeka, koji nakon svega ne osjeća mržnju i upozorava na one koji nas truju, trebaju biti posljednja opomena onima koji taj otrov, zbog svojih interesa, općih trendova, dokazivanja na društvenim mrežama ili ko zna kakvih motiva, svakodnevno šire. 

Esad je svake godine na čelu kolone koja od ćuprije Mehmed-paše Sokolovića do „žive lomače“ u višegradskom naselju Bikavac korača u tišini, čuvajući od zaborava uspomene na žrtve najstravičnijih zločina koji su se ikada desili na ovim prostorima.

Neljudi koji svoje “herojstvo” nisu dokazivali na frontu, već paljenjem živih žena i djece, u junu 1992. godine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu ubili su oko 140 osoba, među njima i više od deset članova Esadove porodice. Izgorjeli su njegova supruga Džehva, petogodišnja kćerka Elma i dvogodišnji sin Ensar. Nepune tri decenije kasnije Esad može proučiti Fatihu samo kod objekta u kojem su u najstrašnijim mukama umrli, jer posmrtni ostaci nikad nisu pronađeni pa žrtve „živih lomača“ nemaju ni mezare.

Čovjek koji samo želi da pronađe kosti najmilijih, da ih dostojanstveno ukopa kako bi imao gdje doći da tuguje, mladima u BiH poručuje da se distanciraju od nacionalističkih stranaka i da se okrenu budućnosti, jer, kako je naveo, ovakvo stanje odgovara samo nacionalističkim vođama koje pljačkaju svoj narod.

Poruke oca, čija je budućnost nestala na Bikavcu, dokaz su da je mržnja nepoznata emocija u srcu običnog čovjeka, ali istovremeno nameću i pitanje zbog čega je osjećaju i promoviraju ljudi koji su rat proveli u debelim skloništima?!