Jutro nakon drame u Atini malo ko je pričao o Dodiku, otcjepljenju, ratnim pokličima, Bakiru, Sebiji, trećem entitetu, lopovluku, korupciji, nepravdi...
Nisu te teme niti su pobrojani likovi odjednom nestali ili ukinuti čarobnim štapićem visokog predstavnika ili neke druge moćne sile. Još će nas proganjati i još ćemo s njima živjeti, ali se nepokoreni Velež potrudio da ih, makar na jedan dan, kao bager gurne tamo gdje im je mjesto, u kanal pokraj puta.
Mostarski „Rođeni“ podsjetili su nas u četvrtak navečer na atinskom Olimpijskom stadionu na slavne dane svoje historije. Tuklo je srce kao bubanj dok su izvodili penale, isto onako kao kad su legende kluba Halilhodžić, Slišković, Okuka, Marić, Skočajić i ostali, davne 1981., srušili tada moćnog Želju na Marakani i osvojili Kup Maršala Tita.
Klub kojem su pomračeni umovi paradržave „Herceg-Bosne“ u ratu bili namijenili nestanak, kojem su oteli njegov stadion pod Bijelim brijegom, koji je nakratko ispao iz Premijer lige BiH i bio bliži gašenju nego opstanku, digao se kao feniks iz pepela. I evo ga, leti po Evropi, od Irske, preko Grčke, do Švedske...
Ljudima u ovoj zemlji i na ovim balkanskim prostorima malo treba za sreću. Pokazalo je to slavlje u gradu na Neretvi, ali i nepodijeljena podrška i simpatije u medijima i na društvenim mrežama prema Veležu iz oba bh. entiteta i iz svih dijelova bivše zajedničke države, od Beograda, preko Zagreba, do Skoplja ili Podgorice.
Jer Velež nije tek običan fudbalski klub. Slobodarski, multietnički, antifašistički Velež je način života.
