I ne samo njih, jer sudeći po dužini spiskova kojima operiraju srbijanski istražni i policijski organi, razloga za strepnju ima i svaka domaćica koja je na uniformu Armije RBiH prišila amblem s ljiljanima ili u vojnički kazan ubacila oguljeni krompir.
Hapšenja branilaca BiH, od Ilije Jurišića do Huseina Mujanovića i Edina Vranja, traju u kontinuitetu. Beograd ne žali truda ni sredstava u ofanzivi čiji je cilj povećati broj ratnih zločinaca u redovima ARBiH te naknadno, u sudnicama, pokušati promijeniti nedavnu historiju.
Srbija se smatra pozvanom da na osnovu univerzalne nadležnosti procesuira ratne zločine bez obzira na to jesu li počinjeni na njenoj teritoriji, pri tome zanemarivši sporazume koji preciziraju da se predmet procesuira tamo gdje je počinjen ili u državi čiji je državljanin osumnjičeni za ratne zločine.
U isto vrijeme pod njenim je okriljem, kako procjenjuju u Fondu za humanitarno pravo, oko 100 osumnjičenih ili već presuđenih ratnih zločinaca iz BiH, ali i Hrvatske i Kosova. Među njima i Novak Đukić, osuđen za granatiranje tuzlanske Kapije, Milomir Savčić, optužen za genocid u Srebrenici, Marko Kovač, optužen za rušenje Aladže, Dušan Kornjača, osumnjičen za zločine u Čajniču…
Reakcije pravosudnih i državnih organa iz Sarajeva nisu dovoljne ili izostaju, pa branitelji BiH danas žive u strahu i s ograničenom slobodom kretanja. U slučaju Goražda već godinama su izloženi stalnim saslušavanjima domaćih policijskih agencija. Pasivnost, nemoć, neznanje, nezainteresiranost današnjih vlasti države koju su branili, osim po njihovo zdravlje, ostavlja i dalekosežnije posljedice.
Zbog progona branilaca buduće generacije u historijskim arhivima će čitati da opkoljeno Goražde nije grad heroj, kakvim ga je nazvao bivši američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton).
