U jeku posljednjih Dodikovih najava udara na državu i izazivanja haosa, prilično neopaženo u javnosti prošla je posjeta Porfirija, poglavara Srpske pravoslavne crkve (SPC), Sarajevu. Čelnik SPC-a slobodno je, uz minimalnu pratnju, prošetao sarajevskim ulicama te prijatno razgovarao s prolaznicima i vlasnicima starih dućana na Baščaršiji.
Porfirije je Sarajevo nazvao „predivnim i otvorenim gradom“ te istakao da je njegovo srce ispunjeno istinskom radošću što je tu.
Sada, uporedite to s izjavama Milorada Dodika, koji Sarajevo naziva Teheranom, govori da mu je muka svaki put kad mora ići u njega, koji Bošnjake proglašava genetskim konvertitima...
Sama posjeta Porfirija pokazala je kosmopolitsku širinu, gostoljubivost i otvorenost građana Sarajeva, duh koji nisu uspjele uništiti ni desetine hiljada velikosrpskih granata, ali ni pojedini bošnjački pokušaji radikalizacije i provincijalizacije grada.
Historijski je značajna kako sama posjeta Porfirija Sarajevu tako i njegova poruka ovom gradu puna ljubavi i poštovanja. Ona je direktni šamar velikosrpskoj propagandi koja je godinama Sarajevo portretirala kao nekakav mračni, zatvoreni i netolerantni grad, natopljen vjerskim ekstremizmom, mržnjom i netolerantnošću.
No, ona je i direktni šamar Miloradu Dodiku, koji je upravo u trenucima Porfirijeve šetnje Sarajevom najavljivao haos i udar na državu. Između redova, to treba shvatiti i kao političku poruku da Dodik u svojoj posljednjoj avanturi očigledno ni približno ne može računati na podršku ključnih srpskih institucija.
Građani Sarajeva, kao i zasigurno velika većina građana BiH i regiona, nisu ljudi koji mrze. Kada se stvar svede na onaj osnovni, ljudski nivo, većina ljudi želi mirno i stabilno društvo, koje im omogućava da slobodno žive, sarađuju, rade i žive od svog rada.
Zato su nam nužni i politički i vjerski lideri koji će svojim jezikom i postupcima stvarati preduvjete da počnemo živjeti u okruženju mira, uvažavanja i tolerancije, a na smetljište historije valja baciti trovače duša koji šire mržnju, beznađe i sukobe. Treba nam više Porfirija, a Dodika nikako.