Milorad Dodik jučer se sastao s predsjednikom Turske Redžepom Tajipom Erdoanom (Recep Tayyip Erdogan). Iza leđa Dodika nalazila se zastava Bosne i Hercegovine, njemu omražena, ali ipak zastava države koju predstavlja.
Erdoan je to poštovao. Nekoliko dana prije toga Erdoan se sastao s Bakirom Izetbegovićem. Tada nije bilo zastave BiH. Iza Izetbegovićevih leđa nalazila se zastava Turske.
Erdoan nije vidio potrebu ispoštovati gosta i zastavu države iz koje je došao, a i zašto bi kada je isti taj Izetbegović izjavljivao da mu je Erdoan ocu Aliji ostavio Bosnu u amanet, svađao se s Merkel zbog njega onda kada je trebao lobirati za interese BiH, hapsio neustavno turske državljane po BiH zbog Erdoanovih optužbi ili urlao da je Erdoana sam Bog poslao i da je on njegov lider?
Pa, kada je već Erdoan njegov lider, zbog čega bi Erdoan isticao zastavu svog vazala? Za Milorada Dodika, šta god neko mislio, a svaki pristojan čovjek misli sve najgore, ne može se negirati da je sebi zacrtao jasan cilj političkog jačanja RS do njene nezavisnosti i za taj poduhvat našao i podršku desničara i radikalnih nacionalista širom zapadnog svijeta, Rusiju da ne spominjemo.
Bošnjački lideri, vođeni idejom da im čitav svijet nešto duguje, kroz sve godine vodili su infantilnu politiku čekanja da im neko sa strane izgradi i državu po njihovoj mjeri. No, onda je Izetbegović otišao i korak dalje i sebe potpuno podredio interesima i hirovima na Zapadu neomiljenog turskog predsjednika.
Bošnjaci su u međunarodnoj politici tako postali objekt, a ne subjekt. Činjenica da svjetski državnici, s istoka na zapad, i pored sve njegove huškačke retorike i rušilačkih politika, puno više poštovanja ukazuju Dodiku nego probosanskim političarima pokazuje ko tu zapravo diktira igru i s kim se posao rješava. A to, kako god na kraju da završava, ne obećava da će biti pozitivno po Bošnjake.
