„Američki san“ je uvjerenje da svako, bez obzira na to gdje je ili u kojoj klasi rođen, može postići vlastitu verziju uspjeha u društvu u kojem je kretanje prema gore za sve moguće. Američki san se ostvaruje žrtvom, preuzimanjem rizika i teškim radom, a ne slučajno.

Gledali smo to u mnogim filmovima o ljudima koji kreću s dna, a postaju megauspješni vlasnici kompanija, sportske zvijezde ili filmske ikone. Naravno, na vrhu nema mjesta za sve, ali važno je da ima za one s dovoljno talenta, upornosti, znanja, pa na kraju krajeva - i sreće. Možda je to sve utopističko, ali barem je ideal.

No, šta bi, s druge strane, bio „bosanski san“? Nešto o tome nam govori apsurdan primjer iz “Elektroprivrede”, u kojoj su kabinetski radnici održali protest protiv protesta rudara i izrazili podršku svom direktoru Admiru Andeliji. Zvuči kao vic, ali nije.

Andelija je kadar SDA postavljen od DF-a (još jedan apsurd), kao što je i većina njih izvjesno putem stranke uhljebljena u državnu firmu. Na isti način na koji danas daju podršku svom direktoru, sutra će davati glas vladajućim strankama koje su ih uhljebile. Ti ljudi glasaju za svoje radno mjesto.

Oni su točkići jednog parazitskog sistema u BiH u kome su vladajuće garniture stvorile gigantske hobotnice kontrole ljudi i resursa, sastavljene od desetina hiljada budžetskih uhljeba po institucijama i državnim firmama. Sigurna glasačka mašinerija koja je porobila ovo društvo i koja za malo ili nimalo rada uživa solidna primanja, sigurna radna mjesta i ugodne živote.

Cijena njihovih ugodnih života jesu enormni troškovi koje plaća ostatak društva u vidu lihvarskih poreza za privatni sektor, neproduktivne ekonomije, egzodusa stanovništva koje nije dio mašinerije i održavanja na vlasti kriminogenih etnonacionalističkih elita kojima duguju svoja uhljebljenja.

Eto, to je današnji bosanski san - uhljebiti se na budžet, ne raditi ništa, živjeti kao bubreg u loju i parazitirati na radu sunarodnjaka. Njihov san je noćna mora za sve nas ostale.