Ovo je država koja pripada i Srbima i Bošnjacima, ne mogu da zamislim Priboj bez Bošnjaka, Priboj neće biti bez Bošnjaka, djeca nam ne smiju pjevati “Pucaj u džamije”, prema džamijama moramo da se odnosimo jednako kao prema crkvama, Priboj je ispit jesmo li ljudi ili ne...
Ovo je samo dio poruka koje je iz grada na Limu uputio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Tamo gdje su nacionalisti izazvali uznemirenost građana, gdje su pojedini Bošnjaci razmišljali da li da idu ili ostanu, Vučić je, kako god to tumačili, reagirao državnički. Nacionalistima je obećao sankcije, Bošnjacima sigurnost, a svima plinovod, novi Dom zdravlja i bolnicu, fabrike, struju i puteve.
Iskrenost srbijanskog predsjednika u narednim danima je na testu. Zavisi od sankcija za one koji su veličali genocid u Srebrenici, prijetili Sjenici i Pazaru, džamijama i Bošnjacima.
Dugoročnije, krajnji rezultat takvih poruka zavisi i od spremnosti Bošnjaka da prihvate još jednom pruženu ruku. Licemjerno je pozivati ga da reagira, a kada to učini, ignorirati ono što je izgovorio, pa i ono što su, ohrabreni garancijama koje su dobili, izgovorili i pribojski Bošnjaci i predstavnici IZ Sandžaka. Isto kao što je politički neodgovorno i nezrelo ignorirati pozive za saradnju, a stalno naglašavati potrebu za dijalogom.
Vučićeva posjeta Priboju ocjenjuje se populističkom i predizbornom, ali riskira li on, zbog poruka koje desničarskom uhu ne gode, gubitak više glasova nego što je ukupno Bošnjaka na biračkom spisku u Srbiji?
Dijalog nema alternativu, otvorenih pitanja dvije države je mnogo, a svaki pomak na tom polju relaksirao bi ukupne odnose. Da, to jeste teži put od reakcija, saopćenja i čekanja da Džo Bajden (Joe Biden) završi posao na Balkanu. Bosanska politika ne smije ostati u izolaciji i zavađena sa svima čekati da se u susjedstvu rodi političar koji će ispuniti sve njene kriterije.
