Nije lako Aleksandru Vučiću. Mada je općepoznata njegova potreba da povremeno dramatizira i teatralno plače nad vlastitom sudbinom i budućnošću Srbije, nakon ruske agresije na Ukrajinu prvi put se čini da je strah koji javno demonstrira realan i da njegove suze nisu krokodilske.

Sve do jučer Vučić je išao i do stupnja samoponiženja govoreći o veličini svog i srpskog prijatelja Vladimira Putina. Do poda mu se klanjao zbog jeftinog plina i popravljenih pruga širom Srbije, svako malo je kovao u zvijezde ruskog diktatora zbog njegove podrške Srbiji u vezi sa Kosovom.

Srpska politika na čistini

Poseban delirij Vučić je doživljavao svaki put kada je bio u prilici da govori i zahvaljuje na historijskom vetu Rusije u Vijeću sugurnosti UN, gdje se na dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici glasalo o Britanskoj rezoluciji kojom se podsjeća da su za taj genocid odgovorne srpske političke i vojne vođe i da su zbog teških ratnih zločina i genocida osuđene pred Međunarodnim sudom u Hagu.

Danas, kada je Putin zbog brutalne agresije na Ukrajinu izopćen iz demokratskog svijeta, a Rusija se našla na udaru teških ekonomskih i političkih sankcija zapadnih saveznika, predsjednik Srbije i njegova politika sjedenja na tri stolice - i na ruskoj, i na evropskoj i na američkoj - našla se pred gotovo nemogućim izborom.

Zbog Kosova, ne smije javno podržati rusku invaziju i priznavanje secesionističkih republika na istoku Ukrajine, ali ne želi ni uvesti sankcije Putinu, iako Srbija, kao kandidat za članstvo u Evropskoj uniji ima obavezu da usklađuje svoju vanjsku politiku sa evropskom.

Sada, kada je izvučen na čistinu, i kada je svijet oštrom linijom podijeljen na one koji su protiv Putinove agresivne osvajačke politike i one koji ga u tome bespogovorno slijede, predsjednik Srbije morat će ili iz temelja redefinirati svoju politiku ili će i sebe i Srbiju odvući u ambis skupa sa izoliranom i ekonomski uništenom Putinovom Rusijom.

U tom smislu, situaciju mu dodatno kompliciraju i otežavaju prvi saradnici i politički saveznici - Ivica Dačić i Milorad Dodik.

Čekaju mig iz Kremlja

Dačić, predsjednim Skupštine Srbije i lider Socijalističke partije, još od vremena Slobodana Miloševića, kojem je bio desna ruka i portparol, slovi za ruskog igrača od ogromnog povjerenja - većeg i od Vučića. On ultimativno odbija i pomisao da se Srbija na bilo koji način distancira od Putina.

Secesionistički nastrojeni Dodik, s druge strane Drine, glavni je proruski političar u Bosni, a mnogi vjeruju da je na kraćem ruskom lancu nego bilo koji od srpskih vođa na zapadnom Balkanu.

Njih dvojica, dakle, otvorenije od Vučića i dalje bezrezervno podržavaju Putina i ostavljaju dojam da su spremni da na prvi kremaljski mig izazovu nestabilnost u ovom dijelu Evrope i tako pomognu Putinu da se pažnja svjetske javnosti bar na trenutak rastegne i odvuče sa ukrajinskog pokolja.

Naravno, niko nije naivan i ne pomišlja da je Vučić intimno zagledaniji u Brisel i Vašington, nego u Putinovu majčicu Rusiju. Njemu je, bez sumnje, daleko bliži Putinov siledžijski vrijednosni sistem, ali, za razliku od Dodika i Dačića, gleda širu sliku i svjestan je da se nakon rata u Ukrajini Srbija nalazi u u dubokoj evropskoj pozadini i okruženju koje više neće i ne želi imati razumjevanja za njegove stilske političke bravura kojima godinama vješto balansira između Brisela, Vašingtona, Moskve i Pekinga.

Ruski kisik opadajuća ruska moć

Na ispitu je i njegova dvosmislena politika prema susjedima, Bosni i Hercegovini. Crnoj Gori i Kosovu, oličena u projektu stvaranja novog “srpskog sveta”. Jednostavno, zapadni centri moći i javnost sa novim, proukrajinskim naočalima na očima puno jasnije vide kakvu opasnost za Evropu predstavlja maligni utjecaj koji uz pomoć Vučićevog režima i poslušnika u Banjoj Luci i Podgorici imaju Putin i njegova diplomatsko-obavještajna mašinerija na terenu zapadnog Balkana.

Vučić, zasada, okreće pilu naopako, koliko može šuti o Ukrajini, i mantra o navodnim napadima na Srbiju iz susjedstva. Ta je taktika možda dobra za kratkotrajno uzimanje daha, ali predsjednik Srbije i sam zna da ni on ni njegova zemlja dugoročno neće moći da opstanu kao izolirano evropsko ostrvo koje se u geopolitici najviše oslanja na ruski kisik i opadajuću rusku političku i vojnu moć.