I bez komemorativnih skupova, buketa cvijeća na mjestima stradanja, snimaka i fotografija iz godina opsade, svaki april u svakom Sarajliji probudi tugu, koja se vremenom samo potisne.
Pritaji se i sakrije, ali iz čovjeka nikad ne odlazi, jer 1.425 dana najduže opsade jednog glavnog grada i više od 11.000 žrtava suludog fašističkog projekta prekrajanja granica i uništenja jednog naroda ostavili su tugu kao vječnu zaostavštinu.
Ali i ponos zbog podviga koji ni onima koji su u njemu učestvovali ni tri decenije poslije nije do kraja jasan.
Uprkos činjenici da su se u prve redove ponovo gurali političari, da su među zvanicama trebali biti i mnogi zaboravljeni heroji koji su, na ovaj ili onaj način, branili grad i domovinu, 30. godišnjica početka opsade Sarajeva obilježena je onako kako i priliči vremenu u kojem se suočavamo s novim izazovima. Ne slučajno - učesnici konferencije uporedili su odbranu BiH s otporom hrabrih Ukrajinaca ruskim agresorskim snagama.
Toliko sličnosti u sudbini dvije zemlje i njihovim zlim susjedima, a opet jedna velika, ključna razlika - braniocima Ukrajine pomaže cijeli svijet i u njihovim rukama je najmodernije naoružanje, dok mi i danas pamtimo dječake koji su u patikama i nenaoružani trčali ususret tenkovima. Kako u Sarajevu, gdje su izvojevane neke od najvažnijih pobjeda, tako i širom slobodne BiH. Zato, uprkos svim razočarenjima kasnije, branioci ove zemlje trebaju osjećati ponos zbog pobjede kakvu ne bilježi historija ratovanja. Dokaz te pobjede je i obnovljeno Sarajevo koje se, poput feniksa, podiglo iz pepela pa danas prkosi svojim rušiteljima.
