Gori zemlja, Hercegovina gori, požari se šire, traje borba vatrogasaca... Redom u nizu mogu se čitati naslovi ovih dana u bh. medijima.

Vrhunac pomoći vladajućih ljudima čija su ognjišta ugrožena, a i onima koji ih pokušavaju spasiti, jeste gašenje požara helikopterima koje više služi za sprdnju na društvenim mrežama nego da se bilo šta ugasi.

Ne može! Ne može se ništa ugasiti tim helikopterima, valjda neko to treba reći. Pomaže tek milostinja komšija, od kojih smo ponovo tražili pomoć i kanadere.

Ugasit će se jednom, na ovaj ili onaj način, ali začuđuje hladnokrvnost vladajućih dok u plamenu nestaju prirodne ljepote ove države i, u najgorem slučaju, imovina građana.

Za njih ne postoji ništa vanredno u tome što se događa, oni će imati pokoju sjednicu, gdje će dati neku saglasnost i „vozi, Miško“. Kakvi su to mozgovi kojima u ovoj situaciji ne padne na pamet obići vatrogasce, ljude čija je imovina ugrožena i dati im barem podršku u borbi koju vode.

Njima je u glavi Izborni zakon, oni će, kao, sada riješiti sve za sedmicu ili dvije, a ne mogu ništa, pa ni pitanje Izbornog zakona riješiti decenijama.

Sama pomisao na ovo što i u vrijeme dok zemlja gori rade naši vladajući definitivno izaziva osjećaj srama što živimo u istoj državi i što dijelimo isti zrak.

A ništa drugo nismo ni zaslužili nego da nas je sramota više nego njih, jer ih biramo i dopuštamo im da se igraju nama. Oni barem znaju zašto šta rade, jer su im bankovni računi sve deblji, kao što u svakom poslu imaju debeli interes i na tome im treba skinuti kapu.

Zato se ne treba čuditi što požar nikoga ne zanima jer je plamen daleko od njihovih vila i sefova.