Da Bosnu i Hercegovinu napuštaju visokoobrazovane osobe svih profila, nije nikakva nepoznanica i mnogi će reći kako je to očekivano. Poslovi koji su iole plaćeni i pristojni rezervirani su za nečiju djecu, partijske poslušnike i podobnike ovog ili onog naroda. Tu koalicija sjajno funkcionira.

S pojavom privatnih fakulteta, kupovinom diploma te "sređivanjem" ispita odlazak visokoobrazovanih nije nikoga alarmirao.

Međutim, svijest o odlascima je, reklo bi se, počela da raste nakon što smo počeli uvoziti radnu snagu iz zemalja poput Bangladeša kako bismo napokon dovršili asfaltiranje, lijepljenje pločica na bazenima i ostale poslove za koje papir nije toliko relevantan koliko znanje i vještina.

Da stvar bude još gora, upitno je ko će nas liječiti u doglednoj budućnosti. Ljekari i medicinske sestre odlaze. Neke otjeraju nepravda, nepotizam i nemogućnost napredovanja, dok drugi posao uopće ne mogu naći, jer ne postoji sistemsko planiranje prilikom upisa u medicinske škole, kako se ne bi proizvodila hiperprodukcija kadra koji će Njemačka, Italija, Hrvatska dočekati raširenih ruku.

U bijegu za "boljim sutra", stavljajući glavu u torbu, neki od njih postanu meta crnog tržišta.

Oni sretniji nađu pristojan posao, skrase se i najčešće ne pomišljaju da se vrate. I dok prosječan građanin Boga moli da mu ljekar u BiH ne zatreba, oni na pozicijama moći ne razmišljaju o tim problemima.

Ukoliko im, ne daj Bože, doktor i zatreba, otići će do Njemačke, Turske, Italije, gdje će ih dočekati iškolovani i ljubazni ljekari.

Nije rijedak slučaj da ih dočekaju baš ljekari s nostrificiranom diplomom iz BiH.