Kada pomislite na Jugoslaviju, je li vam prvo na pamet padnu Stipe Šuvar, Vladimir Bakarić, Ivan Stambolić, Branko Mikulić, Rato Dugonjić...? Ili pak prije pomislite na “Bijelo dugme”, “Top listu nadrealista”, Dražena Petrovića, Safeta Sušića, “Azru”, Zdravka Čolića, Piksija, Coktu, Olimpijadu...?
Političari u Jugoslaviji bili su ti neki, u široj javnosti ne pretjerano popularni likovi u sivim odijelima, koji su za prosječnog čovjeka govorili nekim teškim i nerazumljivim jezikom i čije su aktivnosti bile u sferi interesiranja uskog kruga. Ostali su imali svoje sportske, filmske i muzičke idole i simpatije.
Tek će negdje s raspadom Jugoslavije nova garnitura političkih lidera, koji će iza sebe ostaviti krvavi trag, dostići status istinskih superzvijezda. A u BiH će to ostati do danas.
U našoj zemlji nema većih selebritija od političara. Oni su klubovi za koje navijamo kada igraju utakmice protiv anamo onih iz drugih naroda, gradskih rivala ili gostujuće utakmice protiv Amerike, Kine, Rusije, EU, NATO pakta, islamske najezde i svih ostalih koji, u zavisnosti od naroda kojem pripadamo, kuju zavjere protiv nas. Oni su muzika koju na televizijama slušamo od trenutka kad se probudimo i uz koju navečer zaspimo.
Njihovi skupovi i protesti odavno su glavna zabava u gradu. Nerijetko, posebno Milorad Dodik, znaju i zapjevati.
Mladi ljudi koji se rađaju u BiH danas više ne maštaju da budu veliki muzičari, sportisti, glumci, reditelji, nego da budu neki novi Haris Zahiragić ili Sanja Vulić – mladi udarnici koji se beskompromisno bore za svoju vjeru i naciju, samouvjereno koračajući debelim crijevom svojih šefova.
Ništa drugo u ovakvom društvu ne bismo mogli ni željeti jer je, manje-više, sve drugo devastirano. U sportu su nam klubovi ispod nivoa Malte i Farskih Otoka, muzička produkcija je potpuno uništena, filmovi se snimaju svake prijestupne godine, a jedina razvijena oblast u kojoj ne nedostaje ni stranaka ni funkcija ni para je – politika.
