Svi politički sukobi, planovi onih koji bi, kao, da se otcijepe i nas koji to, kao, ne damo, sve teme iz političkih kuhinja u kojima vri tokom predizborne kampanje padaju u drugi plan pred činjenicom da sve veći broj građana ove zemlje nema šta da jede.
Potvrđuje to pritisak na javne kuhinje širom BiH, koje se trude da siromašnim, iznemoglim građanima u poznim godinama osiguraju barem jedan topao obrok dnevno i prizori zbog kojih bi i predizborni posteri uhljeba što sve to mirno posmatraju trebali da pocrvene od stida. Godinama su u vlasti, a traže je još, mrtvi-hladni pred podatkom da je prosječnoj četveročlanoj porodici u septembru za život trebalo 2.900 maraka, koje ogromna većina penzionera sa 424 i radnika sa 543 KM nikako ne može doseći, a o nezaposlenima da i ne govorimo.
Razumnim ljudima, koji su svjesni da građani nisu tu zbog njih, već su im dali povjerenje da ih štite s pozicija na koje su birani, ne bi trebalo dva puta ponavljati da je cijeli svijet u haosu, da se Evropa suočava s najtežom krizom od kraja Drugog svjetskog rata.
Vlastima u BiH ni godina svakodnevnih apela da nešto poduzmu, prijedloga šta da učine, pa makar prepisali ono što rade susjedi i države Evrope, očigledno ne znači ništa. Od onih 100 KM predizborne sadake više i nisu sposobni uraditi.
S vlastima koje su zauzete borbom za nove četiri godine nerada, koje ni na koji način ne žele smanjiti priliv u budžete, ni s milijardu maraka viška prihoda za osam mjeseci 2022. godine ne znaju ili ne žele barem pokušati ublažiti probleme, redovi pred javnim kuhinjama, nažalost, bit će sve duži.
