Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, historije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje, govorio je Meša Selimović o svojoj domovini.
I iz takve jedne Bosne, koja ima nenadmašnu ljepotu, sva bogatstva, nevjerovatne pojedince, duhovite ljude, i danas kolone porodica ispraćaju djecu na rad u Sloveniju, Njemačku, Dansku... Stotinama hiljada se mjeri broj onih koji su već napustili našu zemlju. Idu da rade, za početak, najniže poslove, ali za koje će biti plaćeni i moći da žive od toga i gdje neće čekati od izbora do izbora ko će ih slagati u oči ih gledajući i obećavajući im bolju budućnost.
Ko ostaje u BiH? Nažalost, nezainteresirani ljudi, primitivci, vlastodršci koji su ubili budućnost Bosne i Hercegovine Denisa Mrnjavca, Smaju Ćesira, Davida Dragičevića, Dženana Memića, Selmu Agić, Editu Malkoč, Amelu Đokić... U Bosni ostaju osobe bez empatije koje su Mladena, Mahira i još stotine njihovih vršnjaka širom zemlje svojim bezdušnim riječima, postupcima, silom „poslale“ u smrt.
Ovakvo društvo, koje čine ljudi koji godinama glasaju za iste, koje tolerira nasilje, glupost, ismijavanje, omalovažavanje, korupciju i kojem je na sve nedaće odgovor „dobro je da ne puca“, gdje su zadruge i parovi najgledaniji program, naše bezidejno, bezlično, bezizražajno društvo ubilo je ovu djecu svojim mrakom.
Stoga ne čudi što iz ovog mraka i danas stotine omladinaca odlaze van tražeći svjetlo, bolju budućnost, mjesto gdje će moći normalno raditi i normalno živjeti. Jer niko ne ide iz obijesti daleko od majke, kuće, prijatelja s kojima su odrasli. Oni su otjerani iz BiH od moralnih i političkih nakaza koji upravljaju svojim prljavim rukama ovim društvom.
