Teško se sjetiti događaja koji je izazvao toliko reakcija kao što ih je proizvelo obraćanje ambasadora BiH u Vijeću sigurnosti UN-a Svena Alkalaja. Usvojena odluka o produženju mandata EUFOR-a u BiH trebala je donijeti olakšanje građanima, da barem za sigurnost ne treba da strepe, jer su im poskupljenja već dovoljno zagorčala život.
Umjesto toga, Alkalaj je udario šamare kolegama iz Vijeća sigurnosti, gurnuo prst u oko Vašingtonu i pridružio se neprimjerenim, nediplomatskim i kontraproduktivnim atacima dijela sarajevske politike na OHR, SAD i druge države, bez čije bi podrške mnogo toga u BiH postalo upitno.
Dok se jedni busaju u prsa junačka nakon što je Alkalaj „očitao bukvicu svijetu“, mnogi su ipak svjesni opasnosti s kojima se podijeljena, nejaka, svim mogućim utjecajima izložena zemlja suočava. Upozoravaju da ćemo posljedice osjetiti dugoročno ako neodgovorni političari nastave pogibeljan put na koji su krenuli radi ličnih i političkih interesa.
Povod zbog kojeg je dio političara, konkretno iz DF-a, pokrenuo svojevrsnu antizapadnu histeriju bila je odluka visokog predstavnika o Izbornom zakonu, koja otklanja blokade, postavlja rokove, političare primorava da rade. Ona nije ispunila naše želje, ali nije uvela ni diskriminaciju koja je tu od Dejtona. Kritike su poželjne, ali ne i da ih bh. političari iznose pod prozorom OHR-a ili da smo se s njima počeli udaljavati od Zapada, a opasno približili Rusiji.
Zamislimo na trenutak scenarij da Šmit zaista ode, OHR se zatvori ili da ponovo gledamo Incka (Inzka) ili Šilinga (Schilling) kako svaki dan izražavaju zabrinutost, da umjesto Majkla Marfija (Michael Murphy) u Sarajevo dođe američki turista koji će uživati u ćevapima i prirodnim ljepotama, a da se o svemu, do posljednjeg stanovnika koji će, kad krene, ugasiti svjetlo, dogovaraju domaći političari?!
