Ko izađe posljednji, neka ugasi svjetlo za sobom – ovako danas izgledaju sumorna stvarnost Bosne i Hercegovine i stanje u njoj. Ljudi odlaze, istina je da će odlaziti uvijek, ali čini se da niko ništa ne radi na tome da ih zadrži.
Barem jedan dio onih koji mogu napraviti nešto pozitivno da se pokuša zadržati.
Suprotno tome, bh. vlasti su u potpunoj defanzivi kada se radi o bilo kakvoj mjeri na poboljšanju standarda građana. Primjera je mnogo, a možda je najbolji onaj u mljekarskoj industriji. I dok se druge zemlje trude pomoći proizvođačima, onima od kojih sve polazi, kod nas su upravo ti ljudi ostavljeni na milost i nemilost.
Farme se zatvaraju, mljekari traže pomoć, jer od silnih poskupljenja jedva sastavljaju kraj s krajem, ali niko ih ne čuje.
Ujedno je mlijeko sve skuplje, ali proizvođači od toga ne vide ništa. Zašto bi bilo koji farmer trenutno u ovakvoj zemlji zadržao proizvodnju i ostao u njoj?
To su ljudi koji su navikli raditi, koje će bilo koja zemlja u Evropi dočekati raširenih ruku i dati im posao, a kod nas su potpuno zaboravljeni.
Nije ni čudno što se mnogi odluče rasprodati sve i bolji život potražiti negdje drugo. Brine li se neko od vlastodržaca u BiH zbog ove činjenice? Ama baš niko, a, kako stvari stoje, teško da će se uskoro nešto promijeniti.
Milijarde su prikupljene u posljednje vrijeme i pohranjene u državnu kasu, nikada više država nije „zarađivala“ od dažbina, ali ni to nije dovoljno.
Frapantno je da se za sve ovo vrijeme nije našla jedna lucidna mjera, da ini stručnjaci u vlasti mogu reći, evo, pomogli smo ili uradili smo nešto.
Izuzetak je predizborna sadaka, kada su narodu davali upravo narodne pare. No, da stvar bude gora, ni one im još nisu isplaćene.