Uzalud mediji i ekonomski stručnjaci već par godina, a posljednjih mjeseci intenzivno, upozoravaju da država mora pronaći način kako pomoći najugroženijem dijelu populacije da preživi najveću ekonomsku krizu od Drugog svjetskog rata.
Na tanjiru im serviraju prijedloge mjera, pojašnjavaju, računaju, analiziraju efekte ili pak upućuju, ako su već lijeni ili imaju preča posla, da slijede Evropu ili barem susjede i pokažu bar trunku empatije prema nezaposlenima, starijima, građanima sa minimalnim primanjima, koji će ovu zimu, sa poskupljenjima kojima niko ne vidi kraj, teško preživjeti.
Džaba i računice da prosječna plata od 1.100 nikako ne može dostići skoro 3.000 KM, koliko košta mjesečna potrošačka korpa.
U godini u kojoj nijedna vlada nije ni pomenula MMF i kredite kojima bi se na kraju godine obično popunjavali krateri u budžetima, nema ni svađe entitetskih vlada o procentima raspodjele javnih prihoda. Nema ni razloga za to jer su riznice punije nego ikada, do kraja godine očekuje se i do 2.000.000.000 KM (dvije milijarde konvertibilnih maraka) više novca nego u prošloj godini, a sve na valu inflacije i s leđa osiromašenih građana.
Izuzev par odluka, poput sufinansiranja potrošnje struje za penzionere, koje su izgledale kao sistemska rješenja, jednokratna pomoć od po 100 KM, te preporuke preduzećima i institucijama da isplate pomoć svojim radnicima, nisu ni ublažile ukupnu situaciju. Uz nepobitne, tako očigledne dokaze da ispraćamo nesposobnu, bahatu, za vlastiti narod nezainteresiranu vlast, jučer objavljene veće cijene hljeba, novi su putokaz šta je zajednički prioritet svih građana.
