Nekada u direktnom prijenosu, a nekada u 15 minuta odgođenom snimku bh. građani na TV ekranima prate Svjetsko prvenstvo u fudbalu koje se održava u Kataru. Sve to izgleda vrlo spektakularno, ali još jednom bez zastave naše zemlje.
Mnogi će reći, gledaju s dubokim žalom što Džeko, Pjanić, Krunić i saigrači nisu istrčali na skupocjene katarske stadione. Još jedno veliko takmičenje i još jednom bez reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Navikli smo, a, kada se sve sagleda, čime to mi, kao reprezentacija, i zaslužujemo mjesto na Mundijalu? Igrački, možda bi se ukazao i neko gori od nas, ali sve drugo je naš duboki minus.
Nijedna reprezentacija koja se našla na ovom takmičenju nema baš idealne političke uvjete, ali barem nisu imali ono što imamo mi. Duboka nacionalna podijeljenost u svemu, osim u dijeljenju državnog plijena, još jednom se pokazalo, ne vodi nigdje. Tako i Nogometni savez, ovakav kakav je, teško da je mogao naći put do Katara.
Kod nas odlučuju Srbi, Bošnjaci i Hrvati, a sportista nema nigdje, pa bi tako jedina mogućnost da se pojavimo na nekoj svjetskoj smotri bila neka puka slučajnost. Sistem kod nas vodi u drugom smjeru, onom koji ne dozvoljava napredak, a čuda se baš ne događaju svaki dan i eto nas gdje jesmo.
Navikli smo mi na ovaj pogled s dna, u mnogo čemu su nas ovi koji vladaju ostavili zakovane na začelju, pa nije ni čudno da smo sportska ili fudbalska mizerija.
Možda imamo i sreće, u jednu ruku. Nacionalni savezi se u Kataru utrkuju koju će svoju zvijezdu postaviti u ložu tokom utakmice, a šta bismo mi? Sigurno je da ne bi nikako bilo zanimljivo gledati ložu u kojoj su neki naši članovi izvršnih odbora. Mnogi od njih nisu ni fizičko radili, a kamoli pikali loptu na fudbalskom terenu, ali barem im je ovaj put uskraćeno šepurenje o tuđem trošku.
