Elementarna pravila lijepog ponašanja, uz barem malo ponosa i dostojanstva, svakom pojedincu nalažu da odmah, bez zadržavanja i bilo kakve rasprave, napusti društvo u kojem ga ne žele. Ovo nepisano pravilo važi za svaki oblik ljudske komunikacije i udruživanja u BiH, od komšiluka i kafane u svakom bosanskom gradu, pa do Vijeća ministara, jer šta ćeš za stolom gdje nisi poželjan, gorka je kafa kad se preko volje pije.
Proteklih dana Bakir Izetbegović dobio je niz poruka iz Sarajeva, Mostara i Banje Luke da ga „u raji“ ne žele, da s njim neće taman kad je nikad ne bi ni popili, te da mu u tome neće pomoći ni obećanja, ni rahatlokumi i svakojake slastice što ih u cekeru nosi.
Ne može biti slučajno opće jedinstvo u državi da se s njim neće, a zašto je to tako, najbolje zna on sam.
Oni koji su godinama s njim sarađivali i koalirali tvrde da obeća pa iznevjeri, potpiše pa ne ispuni, jedno priča, drugo misli, treće radi. Iz ugla običnog posmatrača, stranke koje su se varale u procjenama i koalirale sa SDA završavale bi na rubu nestanka, a država je nakon višedecenijske vladavine ove stranke na dnu Evrope po siromaštvu, korupciji i beznađu.
Ima li racionalnog objašnjenja zašto smo, nakon ogromne finansijske, političke i svake druge pomoći svijeta, dvije i po decenije od rata prisiljeni da opet strepimo za sudbinu države, da ispraćamo svoju djecu na Zapad, prijatelje bezuspješno tražimo, a imali smo ih mnogo?! Zar rezultat višedecenijske „borbe“ SDA, kao temeljne, najjače, najpatriotskije ili kako se sve već ne predstavlja stranke, nije trebao i morao biti potpuno suprotan?
Umjesto da prihvati greške i novu političku realnost, SDA srlja u radikalizam, pokazujući da će koristiti sva sredstva da sačuva poziciju. Optužuje druge za ono što je sama radila – od pregovora u vinarijama, do saradnje s Dodikom i Čovićem koju bi i sama nastavila, dok za vlastitu sudbinu krivi sve - od Sarajeva, do Londona i Vašingtona, spremna čak i da nas konfrontira sa Zapadom i povuče u zagrljaj Istoka.
