Ima stvari na koje u životu ne možemo puno utjecati. Ne možemo promijeniti tok dešavanja, ne možemo se vraćati u prošlost i mijenjati ono što mislimo da smo pogrešno uradili, nikad ne možemo zamisliti šta je u tuđoj glavi, srcu i duši.

Zato se na njih ni ne treba fokusirati, već na one koje možemo. A među prvim takvim stvarima je zdravstveni sistem u Bosni i Hercegovini. Cilj zdravstva je radije spriječiti nego liječiti bolest, a u našem slučaju – napraviti listu čekanja, pa ko preživi, preživi.

U svim našim svakodnevnim šalama na račun protokola liječenja u ambulantama, domovima zdravlja i bolnicama ima toliko istine. I previše.

To je sada na svojoj koži osjetila porodica Šukalo. I porodica Džemidžić, kako se djevojački prezivala preminula novinarka Edina. Sistem, ljekari, medicinske sestre nisu dali Edini priliku da otkrije začepljenje trbušne aorte. Samo jedan ultrazvuk i ona bi danas bila tu, s nama, suprugom, hrlila u zagrljaj kćerki.

Ali nije.

Umjesto toga, jučer joj je klanjana dženaza i učen tevhid. Jučer je spuštena dva metra pod zemlju umjesto da priprema neku novu emisiju, izlaže ideje i koliko-toliko čini ovo društvo boljim. Jer to novinari rade.

Da ne bude zabune, nisu ljekari Edinu odbili. Već joj dali termin za ultrazvuk za više od dva mjeseca – 20. marta. Koliko je tek ovakvih slučajeva koji završe neizbježnom smrću jer se u Bosni toliko čeka na pregled?! Uprkos zdravstvenom osiguranju, radnom stažu i svim onim što zakon nalaže za jedno od osnovnih ljudskih prava!

Nije dočekala ni termin kod privatnika zakazan za 16. januar. Aorta je pukla 14. Nije bila dovoljno strpljiva za ovaj naš sistem. Bit će da je do nje.