Godina, dvije, tri, četiri, pet, šest... Došli smo do sedme otkako je napadnut Dženan Memić, tada 21-godišnjak. Koliko ćemo još brojati?

Nekoliko dana poslije, 15. februara 2016. godine, Dženan je preminuo. Još se ne zna šta se sve dogodilo te kobne noći u Velikoj aleji na Ilidži u Sarajevu. Ali znat će se, pa makar prošlo još 5, 10 ili 15 godina.

Ne zahvaljujući pravosuđu, u koje i dalje biramo da vjerujemo. Ne zahvaljujući svjedokinji Alisi Ramić (djevojačko Mutap), bivšoj Dženanovoj djevojci, koja se branila amnezijom. Ne zahvaljujući meni, tebi ili onome pored, već samo i isključivo zahvaljujući Murizu Memiću, njegovoj kćerki Arijani, advokatu Ifetu Feragetu i još nekolicini ljudi koji su bez razmišljanja stali uz njih i pružili im nesebičnu podršku.

Nije se Muriz umorio ni nakon više od 2.500 dana. I neće. Jer ova borba za pravdu nije samo njegova, ovo nije još jedna tragična priča tamo neke porodice, ovo je tragedija bosanskohercegovačkog društva i borba svih nas!

Mrcvarili su ih, prijetili im, vodili u ambis, a Memići su se vraćali jači i odlučniji. A kako drugačije kada ti skoro iz ruku otrgnu dijete koje je tek čovjekom postajalo. I kada ti ostane da, evo, danas, sedam godina poslije, sjediš u četiri zida i razmišljaš i zamišljaš kakav bi Dženan bio. Umjesto da ga ispraćaš svaki dan na posao, na kafu, pa i u kafanu. Umjesto da ga oženi i nada se unucima, Muriz Memić je morao pokopati sina, klanjati mu dženazu i obećati mu da će svijet čuti za njega i saznati šta se desilo i koliko hobotnica korupcije ima svoje upetljane pipke u tragičnoj sudbini jednog mladića, naivnog i nevinog.

Slučaj “Dženan Memić” ostat će upisan u historiju bh. pravosuđa, samo od njih zavisi hoće li na kraju to biti po dobrom ili onom gorem.

A Muriz jeste i ostat će heroj modernog doba. I moj, i tvoj i toga pored tebe…