Neko će reći da je Božije djelo, oni koji nisu baš redovni u džamijama i crkvama snagu jaču od stotinu atomskih bombi pripisat će prirodi, ali svi bi se trebali složiti da je zemljotres koji je razorio dijelove Turske i Sirije još jedna u nizu opomena u uglavnom crnoj i sumornoj historiji čovječanstva.
Shrvani otac Mesut, koji za ruku drži poginulu kćerku, peteročlana porodica koja je nakon 80 sati spašena iz ruševina u Hataju, samo nekoliko sati nakon što su spasioci iz BiH spasili život 70-godišnjem muškarcu iz srušene zgrade, osmijeh dječaka iz Armanaza u Siriji nakon što su ga iz ruševina izvukle ruke njegovih spasilaca … samo su fragmenti tragedije koja se odvija pred našim očima, a čijih razmjera još nismo do kraja svjesni. Ili odbijamo biti, nesvjesno se braneći od kataklizme kakvoj svijet dugo nije svjedočio.
Patnja stanovnika dvije zemlje ujedinila je cijeli svijet. Dok međusobno ratuju, pomoć nude i šalju Ukrajina i Rusija, Amerika i Kina, spasioci svih boja, vjera i nacija grozničavo prekopavaju porušene zgrade tražeći posljednje tragove života i osluškujući uzdahe i vapaje zarobljenih žrtava.
Neorganizirano, haotično, svako svojim putem, reagirala je i BiH sa svojim entitetima i distriktom. Lanac humanosti je pokrenut pa građani ove zemlje, koja je kroz historiju padala i oporavljala se od brojnih iskušenja, odvajaju od svojih porodica kako bi pomogli unesrećenima.
Tragedija Turske i Sirije opominje da najveće vrijednosti nisu imetak i nekretnine, zemlja oko koje se sporimo i granice zbog kojih ratujemo i koje uporno crtamo, svjesni da ih zemljotresi, poplave, vjetrovi, pandemije ne prepoznaju. Sve nestane u trenu, a da nismo ni svjesni dok ne bude kasno, a sve bismo dali već u sljedećem da možemo vratiti one do kojih nam je najviše stalo. Zato su ovo dani ogromnog bola, ali i ponovne spoznaje da od ljudskog života, dječijeg osmijeha i stiska ruke prijatelja ništa važnije ni vrednije nema.
