Strepili smo, tugovali, brinuli, ali bili i ponosni proteklih dana što se ime ove zemlje i njenih dijelova po dobru spominje u svijetu.

Gledajući prizore decenijama građenih, a u trenu srušenih turskih i sirijskih gradova, gledajući crne vijesti o broju poginulih, povrijeđenih i ljudi koji su u hladnom februaru ostali bez doma, barem nakratko smo shvatali da se sve osim života nekako i može nadoknaditi. Tokom katastrofe u Turskoj i Siriji naši heroji bili su ljudi koji to najbolje znaju i koji takav epitet zaista zaslužuju.

Umorni, iscrpljeni, još u šoku zbog onog što su doživjeli, ali sretni zbog spašenih života i činjenice da je jedna mala zemlja učinila više i od mnogo većih, spasioci iz BiH vratili su se svojim porodicama. Sada je na testu ponovo – a ko drugi do vlast – da im osigura status koji zaslužuju i koji godinama bezuspješno traže. Važni su znaci pažnje, dočeci i prijemi, tapšanja po ramenu, pa i najavljene novčane nagrade učesnicima spasilačke misije u Turskoj, ali samo ako oni nisu priređeni zbog zvaničnika koji se s njima smještaju u zajedničku fotografiju na kraju.

Da su spasioci zaista heroji, važni i prije i poslije zemljotresa, poplave i lavine, jednostavno je dokazati. Zakon o gorskom spašavanju omogućio bi adekvatno opremanje i obuku spasilačkih klubova, regulirao način njihove mobilizacije, ali i finansiranja.

Gorske službe spašavanja u BiH ne bi bile prepuštene milosti donatora, lobiranju i samofinansiranju, a na misije ne bi putovali čak i u unajmljenim vozilima, razmišljajući i o tome kako da opravdaju dane izostanka s posla.