I ovog 1. maja izostali su masovniji radnički protesti. Dan koji čuva sjećanja na 1886. godinu, velike i krvave sindikalne skupove u Čikagu i dugu tradiciju borbe za radnička prava radnici su uglavnom proveli na izletištima, uz roštilj i muziku, sa skromnim željama za godine koje im donose neizvjesnost. Samo nekoliko sindikata organiziralo je proteste, nakon kojih se ispostavilo da su zahtjevi radnika u BiH danas gotovo identični onima u SAD prije 137 godina.

Uz iskustva trgovaca, metalaca, rudara, ali i ljekara, nastavnika, profesora, vojnika, policajaca, prosta matematika je dovoljna da se shvati da nešto u ovoj zemlji ne funkcionira kako treba.

Podsjetimo, BiH bilježi rekordne prihode od poreza, samo u prošloj godini blizu milijardu i po KM više slilo se na račun Uprave za indirektno oporezivanje, a zajednička kasa države i njenih entiteta intenzivno se puni i u prvim mjesecima ove godine. S druge strane, podaci Saveza samostalnih sindikata BiH pokazuju da su prihodi privrednih društava u FBiH prošle godine iznosili 68 milijardi KM, a čista dobit oko četiri milijarde.

Kako je onda moguće da u ukupnoj raspodjeli novca, u periodu enormnog rasta cijena i ukupnih troškova života, do radnika stiže sitniš nedovoljan za preživljavanje? Kako je moguće da BiH napuštaju i metalci, i rudari, i ljekari, i policajci, i vojnici, baš svi, osim političara i privilegiranih budžetskih korisnika koji raspodjelu i vrše na način da zadovolje vlastite, sve veće prohtjeve, a običnom čovjeku šta ostane.

Bez radnika nema ni države, shvatit će to nakon što iz vlastitog komfora ugledaju rub ambisa prema kojem srljamo. 

Kad budžete i fondove neće imati ko da puni, kada u pitanje dođe funkcioniranje sistema i kad će sami, ali kasno, početi gasiti sve vještačke lokalne zajednice i institucije, smanjivati svoja astronomska primanja i otpuštati prekobrojnu, nepotrebnu, poput mrkog medvjeda zaštićenu administraciju.