Devetero ubijenih ljudi. Osmero učenika i domar. To je rezultat krvavog pohoda 14-godišnjeg Koste Kecmanovića. Poput priče iz američkih filmova, svoj zločin Kosta je punih mjesec dana planirao detaljno, hladnokrvno, s ucrtanim učionicama i spiskom učenika koje treba likvidirati.
Očigledno da su mu se „zamjerili“. Šta ga je nagonilo na ubistvo, duboka unutrašnja frustracija, psihopatija, zločinački gen, obožavanje zločina, videoigre, filmovi, povrijeđena duša, ili sve to pomiješano, zna vjerovatno samo Kosta.
Naravno, društvene mreže su zasute „analizama“ manje ili više poznatih autora o razlozima za Kostin zločin. Krivi su Holivud, filmovi, videoigre, rijaliti emisije, kriv je otac koji ga je vodio u lov, krivi su srpski ratni zločinci, krive su televizije koje ih promoviraju, kriv je nemoral s televizije, krivi su murali Ratka Mladića, kriva su skandiranja sa stadiona, kriva je Jovana Jeremić, kriva je vlast, krivo je urušavanje svih vrijednosti u društvu, kriv je nacionalizam, kriv je „Južni vetar“, kriv je Zapad, kriva je ruska agresija na Ukrajinu, kriva je srpska historija, kriva je kultura u kojoj je Kosta odrastao...
Svako je, u skladu sa svojim sistemom vrijednosti i ličnim frustracijama, samouvjereno crtao krivca i upirao prstom u njega. Jer Kostin monstruozni zločin poslužio mu je kao savršen povod da on bude u centru pažnje i manipulira onim što njega najviše tišti, posebno kad procijeni da će mu to donijeti lajkove i popularnost.
No, začepite, samo začepite! Nemate pojma šta je Kostu navelo na ovaj zločin i vaše moralističko izlijevanje žuči može samo biti dio problema, nikakvog rješenja.
A protiv onoga što vidite kao zlo u društvu imate priliku da protestirate odlučnije i glasnije svaki drugi dan, no uglavnom ste zauzeti gledanjem Jovane Jeremić i veličanjem ratnih zločinaca. Svojih, dakako.
