Uz godinama usvajane, vremenom „usavršavane“ i dograđivane propise kojima su, kako još davno reče jedan od njih - „sve po zakonu“, osiguravali vlastiti status, komfor i izrastali u klasu iznad ostalih, bh. političari, njihove pristalice i advokati ne trebaju se čuditi reakciji javnosti svaki put kada, s lisicama na rukama i pognute glave, na ulazu u Tužilaštvo vide nekoga od njih.
Pogotovo ako su, uz sve privilegije koje im je ova siromašna država dala, posegli i za dodatnim izvorima zarade i bogaćenja. Previše je muke, nemoći, ogorčenja i bijesa u narodu akumulirano decenijama da bi se tek tako u sebi mogla zadržati radost zbog svakog nagovještaja da zakoni konačno važe i za one koji su ih usvajali i kleli se da će ih poštovati. U ovom slučaju nisu ni važna imena, ni njihova eventualna odgovornost, već ona slabašna nada da u BiH konačno neće biti nedodirljivih, da će za svoja (ne)djela odgovarati svako, bez obzira na materijalni status i političke veze.
Prije četiri godine američki kongresmen Skot Peri (Scott Perry) odmahivao je glavom i s osmijehom odgovarao na pitanja novinara „Glasa Amerike“, koji je u razgovoru od 8 minuta napravio možda i najbolju paralelu statusa političara u BiH i najbogatijoj državi svijeta. Čovjek nema ni službeno vozilo, ni svoga vozača, ne zna šta je naknada za odvojeni život, a po prestanku mandata ne koristi „bijeli hljeb“, već jednostavno - pronađe posao. S druge strane, funkcioneri u BiH traže i frižidere i masažere u službenim vozilima, uz sve beneficije građani im finansiraju i jeftine bifteke u skupštinskim restoranima, a zauzvrat dobivamo mršave rezultate, izgovore, bahatost, potcjenjivanje, pa i samovolju i kriminal.
Istovremeno, građani BiH se hrane u javnim kuhinjama, liječe prilozima iz humanitarnih akcija, bježe odavde ili, nažalost, dižu ruku na sebe. Otuda i emocije svaki put kada nam se učini da se promjene počinju dešavati i da će konačno u BiH biti „sve po zakonu“.