Teško je pronaći racionalan razlog zašto se svi problemi u ovoj zemlji radije guraju pod tepih nego rješavaju, zašto je fokus javnosti i medija na određeni problem usmjeren samo dok se ne pojavi drugi, ali i dati odgovor na pitanje kako smo, jesmo li zaista toliko izmrcvareni i otupjeli pa se čak i na gubitak ljudskih života navikavamo!?
Osjećaj bespomoćnosti je godinama postepeno i uporno instaliran, pa građani danas pred svakim zlom i nepravdom tek nakratko podignu glavu, a zatim nemoćno slegnu ramenima. Sistem koji počiva na korupciji i podobnosti, koji za funkcionera, savjetnika i direktora imenuje rođaka i stranačkog kolegu, znanje je gurnuo u zapećak, a u prvi plan doveo one što misle da sve znaju.
Zakone je donosio zbog običnog čovjeka, dok su nedodirljivi uvijek nalazili rupu u njemu i pravdu najčešće izbjegavali. Sistem je redovno tužio, kažnjavao, svetio se svakome ko bi podigao glas i ukazao da nešto nije uredu, pa je najveći dio građana ove zemlje otjerao u svijet ili doveo u poziciju da se ni zbog čega ne može, ne smije, nema kome, nema svrhe pobuniti.