Federalni premijer Nermin Nikšić ponavlja posljednjih dana da se BiH prva nalazi na listi na kojoj niko ne želi biti. Onoj da smo prvi prema postotku broja stanovnika koji je napustio svoju zemlju.

Egzodusa je bilo i bit će, ali ovaj koji je na sceni posljednji niz godina je zastrašujući. Ranije su trbuhom za kruhom odlazili uglavnom naši očevi, a sada su to čitave porodice. Odlaze nam majstori svih zanata i profila, inžinjeri, ljekari, medicinari, IT stručnjaci, ukratko, odlaze nam „mozgovi“, ali i radna snaga. Odlaze, kako se čini, bez želje za povratkom.

S jedne strane, naša zemlja gubi mlade, perspektivne, obrazovane, inovativne ljude, s druge, u fokusu bi trebao biti i izgubljeni potencijal koji se ogleda u radnoj snazi.

I dok se brojne bogate i znatno uređenije evropske zemlje od naše sve više otvaraju za bh. radnike, dotle vlasti ništa ne čine na poboljšanju domaće radne snage.

Već odavno se na domaćem tržištu stvorila ogromna rupa kada su u pitanju pojedina zanimanja, a uvoz radne snage zapeo je, kako to kod nas obično biva, u silnim procedurama.

Procjene govore da među oko 283.000 osoba na evidencijama nezaposlenih u FBiH nema više od 40.000 onih koji aktivno traže posao te da se BiH suočava s nedostatkom radnika, posebno u drvnoj, metalnoj i hemijskoj industriji, ali i ugostiteljstvu, trgovini i pratećim djelatnostima.

Sumorna je to stvarnost naše zemlje. Trend odlazaka će neminovno biti nastavljen, a oni koji bi u našoj zemlji zarađivali hljeb, jer privreda treba radnike, stoje pred svojevrsnom rampom. Porazno je što oni koji odlučuju u našoj siromašnoj zemlji, u kojoj se decenijama troši znatno više nego što se zarađuje, ne čine ništa kako bi prve vratili ili zaustavili, a druge „uvezli“. Jesu li svjesni da je naša ekonomija sve tanja i slabija?