Svoj posljednji udar na ustavni poredak i državu Dodik - kako mu je to i običaj - pravda tobožnjom borbom protiv zapadnog kolonijalizma u BiH i pozivanjem da se stranci prestanu miješati u naše unutrašnje odnose.

Upravo takva nacionalističko-suverenistička retorika, uz učestale uvrede na račun zapadnih predstavnika u BiH, bilo je ono što je „krasilo“ Dodikovu politiku posljednjih petnaestak godina.

No, paradoks je da je, sve s takvom retorikom, Dodik svojim djelovanjem uporno prizivao zapadni intervencionizam u BiH i nametanja.

Svojim nasrtajima na državu, nepoštivanjem Ustava i zakona, najavama otcjepljenja, korupcijom, rušenjem institucija, saradnjom s Rusijom i proizvodnjom haosa, domaćin iz Laktaša:

1. Već 15 godina onemogućava zatvaranje OHR-a, nego, naprotiv, primorava visokog predstavnika da djeluje, sankcionira njegovo ponašanje i bude jaka sila u BiH.

2. Direktno priziva povećanje broja stranih trupa u BiH i povećanje opsega njihovog djelovanja.

3. Nudi direktno opravdanje ostanka stranih sudija u BiH, jer je jasno da je domaće pravosuđe, bez upliva stranaca, pod političkom kontrolom njega i njegovih političkih saveznika i da takvo pravosuđe ne može biti funkcionalno i pravedno.

4. Bosnu i Hercegovinu, od jedne suštinski male i nebitne zemlje, čini sigurnosnim i geopolitičkim izazovom od prvorazrednog značaja u svijetu kojim se sada bave najveće svjetske sile.

Deset godina spavanja Valentina Incka (Inzko) i „izražavanja zabrinutosti“ omogućilo je Dodiku da se razmaše. U tom razmahivanju u kojem je najavljivao referendume i otcjepljenja jedino što je uspio napraviti jeste da je Kristijana Šmita (Christian Schmidt) primorao da, nakon dugo vremena, ponovo na velika vrata u BiH uvede korištenje bonskih ovlaštenja.

I jedini rezultat nakon njegovih 15 godina borbe za „suverenitet“ i „samostalnost“ RS može biti taj da će nakon Dodika ovaj entitet biti stavljen pod striktnu prismotru i upaliti crveni alarm svima - kako se nikad više ne bi ponovio novi Dodik.