Dok lideri vladajuće koalicije najavljuju rasplet političke krize, jedino logično pitanje je da li je do nje uopće moralo i doći. Teško je dokučiti na čemu su temeljili svoj optimizam kada su, u junu, usvajali antidejtonske zakone, ali očigledno je da su odluke vlasti iz manjeg bh. entiteta naišle na čvrst odgovor, kako unutar države tako i u međunarodnim krugovima.
Nakon što je glavom udario u zid, dobio jasne poruke sa svih važnih međunarodnih adresa, te osjetio prve efekte, za sada finansijskih sankcija, logična je izjava predsjednika RS Milorada Dodika da je „period velike medijske i političke galame iza nas“. Nema odgovora zašto smo morali „galamiti“ ako je rezultat unaprijed bio poznat, zar zakone koji nas približavaju EU već nismo mogli usvojiti, te jesu li svojevrsna izolacija RS i još duži redovi mladih pred stranim ambasadama nešto što je vrijedilo Dodikove „galame“?!
Suočeni s obavezom, datim obećanjima, pa i prilikom pruženom novim geopolitičkim odnosima u Evropi, predstavnici stranaka trojke suočavaju se s ključnim izazovom – usvojiti reformske zakone i ispuniti uvjete za početak pregovora o članstvu BiH u EU, a istovremeno paziti na svako slovo svakog akta kojim će zvaničnici režima iz RS nastojati eliminirati sve prepreke nekog budućeg puta ka secesiji. Strane sudije u Ustavnom sudu BiH i OHR su jedine prepreke takvoj politici i na ovakva upozorenja pravnih eksperata ne smije se zaboraviti bez obzira na novi val Dodikove slatkorječivosti, pozivanja na dogovor i Ustav BiH.
Predsjednik NSRS Nenad Stevandić nedavno se pohvalio da su njegova djeca odbila da nastupaju za reprezentaciju BiH, te da „braća Stevandići mogu nastupati samo za Srbiju ili nikog“. Za današnje visoke zvaničnike RS, vjerovatno, nikad niko ne bi ni čuo da su se rodili u Kruševcu ili Valjevu, ali dok visoke plaće primaju iz budžeta ove države, čak i vlastitu djecu okreću protiv nje, time se još i javno hvale kako bi u vlastitom biračkom tijelu nastavili hraniti iluziju „ili za Srbiju ili nikog“. Sve dok je tako, povjerenja neće i ne može biti, a svi razgovori i politički sporazumi moraju se odvijati pod mikroskopom javnosti i uz detaljnu provjeru postoji li neka figa ili ''šipak'' u džepu ili iza leđa.
