Država ti, zahvaljujući dokazanim prijateljima Bosne i Hercegovine – Evropskoj uniji i Delegaciji EU u BiH, obeća jednokratnu pomoć u iznosu od oko 300 KM do maksimalno 600 KM.
Obeća i na tome stane. Mrtvo slovo na papiru. Isplata 64,5 miliona KM, koji su trenutno u budžetu Federacije BiH, bit će sigurno, no pitanje je kada. Iznos se dijeli na četiri kategorije stanovništva, a najviši postotak će dobiti penzioneri, ali ne više od 300 KM.
Upitno je hoće li dio od 42,5 miliona KM, koliko je planirano, biti dovoljno da „pokrije“ one kojima je pomoć neophodna. S druge strane, obećano je da će to biti do jeseni kako bi ona najugroženija domaćinstva mogla na vrijeme osigurati neophodni ogrjev za zimu ili platiti račune za grijanje.
U vremenu u kojem živimo 300 KM je ništa. I sve. Nekada si za trećinu tog iznosa mogao kupiti puna kolica namirnica, danas jedva nekoliko neophodnih artikala. I to dobro da paziš na cijenu i upoređuješ s drugim lancima trgovina, pa biraš u kojoj ćeš gdje šta kupiti. Jer je i 20 feninga velika razlika.
Da, plaćanjem ogrjeva ili grijanja olakšalo bi se barem nakratko onima koji zaista nemaju da ne razmišljaju hoće li leći u ledene krevete, iako sretni što ih imaju. Ali i hoće li ujutro imati šta jesti oni i njihovi najmiliji koji su pod istim krovom.
Tako da, 300 KM nije puno. Ali nije ni malo. Poklonu se ne gleda u oči. Daleko su teži kriteriji za tri skupine koje mogu dobiti do 600 KM.
No, Federacija nema socijalne karte. Nadležni pojma nemaju ko zaista treba tu pomoć, već samo mogu nagađati. I sada oni za koje je 64,5 miliona KM namijenjeno sjede i čekaju dok vlast tek pravi neki spisak koji su davno morali imati. Jer, ako igdje ima socijalno ugroženih, to je Bosna i Hercegovina.
Opet se birokratija nameće naspram stvarnog stanja na terenu.
