Strah, razočarenje, sram, gađenje... Ne znam šta bih prije izabrala da opišem kako se osjećam pri pomisli na Nizamu. Lijepu, mladu, s očaravajućim osmijehom. Majku.
Koliko puta smo rekli nikad više? Koliko puta smo ponovili isprazne fraze, bez ikakvog rezultata? A zašto? I nadležni, kao i mi, obični, nevidljivi građani. Dosta je više presipanja iz šupljeg u prazno dok nizame ovog svijeta trpe nasilje, a djeca ostaju bez majki.
Naš spisak "nikad više" postaje sve duži. Poslije Dženana, Davida, male Džejne, doktorice Azre, studentica Selme i Edite ..., sada i Nizame.
Zar nije jasno poslije toliko smrti, mahom mladih ljudi koje je, želim da vjerujem, čekala blistava budućnost, da naš pravosudni sistem jednostavno ne funkcionira?
Kako je žena koja nije zabranila Nerminu da priđe Nizami postala sutkinja koja, očigledno, prepisuje rješenja sa starih slučajeva? Ime je namjerno izostavljeno! Koliko moraš biti umrtvljen, umišljen, nezadovoljan da ni posao za koji si plaćen ne obavljaš kako treba? Koliko te treba boljeti briga za tuđu nesreću, a ovdje ne govorimo o empatiji, već obavezi koju snosiš kao nosilac titule "sudija", da tek tako odbiješ zahtjev MUP-a TK? I samo se nemojte braniti onom da je Nizama povukla izjavu. Dovoljno vam to govori koliko je i ona bila nesigurna u to može li je pravosuđe zaštititi.