Sarajevo Film Festival ove godine pravi nedopustivo puno gafova. Nakon što su se organizatori na otvorenju Festivala, svega nekoliko sati nakon što je Bosna i Hercegovina doživjela jedan od najstrašnijih zločina u svojoj historiji, odlučili praviti da se ništa nije ni dogodilo, veselo se kezeći po crvenom tepihu i ne sjetivši se da ubijenima odaju počast makar minutom šutnje, kamoli da odgode pirotehničke orgije, u Sarajevo su, preko SFF-a, uspjeli ući i četnici.
Naime, u utorak je, u sklopu SFF-a, prezentiran film "Heroji Halijarda" Radoša Bajića koji veliča četnički pokret. O filmu je govorio producent Nedeljko Bajić, a sve je upriličeno pod pokroviteljstvom Telecoma Srbije.
Organizatori SFF-a u oba slučaja se poslovično prave ludi. U vezi s prvim slučajem i dalje šute, a u potonjem za sve okrivljuju propust partnera, što bi onda valjda značilo da svaki partner može da pušta na SFF-u šta mu je volja.
E, sad, ne treba biti naročiti filmski znalac da se zna da je Radoš Bajić, nekadašnji glumac u partizanskim filmovima, godinama jedan od najglasnijih promotora ratnog zločinca Draže Mihailovića i četničkog pokreta, kojima je, osim posljednjeg filma, posvetio i seriju „Ravna gora“ te film „Za kraj i otadžbinu“.
No, eto, ono u što je upućen svaki površni poznavalac prilika u ovom regionu nekako promiče organizatorima SFF-a.
Naravno, propusti su veliki, ali ne treba zbog svega voditi hajku na Sarajevo Film Festivala i s ciljem sakupljanja jeftinih političkih poena praviti štetu.
SFF je najuspješniji moderni projekt Sarajeva, na najbolji način promovira grad, unapređuje ga, imamo regionalni brend. Sama njegova organizacija je izuzetno zahtjevan posao i neka nam poživi još najmanje hiljadu godina.
Ali ovogodišnji propusti bi trebali biti konačni signal organizatorima Festivala i pratećim umjetničkim ansamblima da smanje malo sa svojom uobraženošću, sektaškom učahurenošću i lažnim elitizmom te shvate da ovaj festival postoji zbog društva, a ne društvo zbog festivala.
Jer, da su se malo više otvarali i solidarizirali s narodom s kojim žive, narodom daleko od crvenog tepiha, možda im se ovakvi „propusti“ ne bi desili, jer bi im neko javio da četnici baš i nisu popularni u gradu koji su ubijali isti ti četnici, kao i da je red nekome izraziti minutu saučešća nakon pokolja.
