Zbog pojedinih kadrovskih rješenja, ponekad neshvatljivih ustupaka koalicionim partnerima, izostanka konkretnijih rezultata i projekata, predstavnici stranaka tzv. trojke zaslužuju svakodnevno osmatranje, analizu svake usvojene odluke, konstruktivnu kritiku, stalnu budnost i provjeru. 

Ne zbog sumnji u dobru volju i namjere, već zbog toga što želja za vlašću u BiH često mijenja prioritete, ali i činjenice da su s druge strane stola politički vukovi koji već godinama pokušavaju urušiti državu i njene institucije, koji BiH negiraju, države se sjete samo kada je vlastiti interes u pitanju, pa povremene epizode spremnosti na dogovor, kompromis i evropski put treba kroz lupu posmatrati.

Najviše očekivanja, s pravom, trebaju imati građani, jer nakon početnog perioda “sagledavanja stanja” konačno je vrijeme da se obećanja data u predizbornoj kampanji počnu ispunjavati, da se najavljene promjene osjete i u svakodnevnom, inače veoma teškom životu običnog čovjeka.

S druge strane, treba imati u vidu da aktuelna državna vlast političke vukove nema samo među promjenama stavova sklonim partnerima već i iza leđa, odakle svakodnevno na njihove položaje juriša ranjena opozicija. 

Ispaljujući salve optužbi koje nemaju za cilj da unaprijede rješenja koja su na stolu, već često i da nagovještaj bilo kakvog pomaka satru u korijenu.

Pomake u ispunjavanju evropskih prioriteta, koje prepoznaje i potiče i Delegacija EU u BiH, iz SDA zasipaju drvljem i kamenjem, iako smo zahvaljujući (i) toj stranci godine proveli u blokadi i samoizolaciji, kompromisima svjedočeći samo kada je u pitanju raspodjela pozicija.

Trojka se optužuje za izdaju, servilnost, od jučer i za “razoružavanje Bošnjaka” i izvlačenje oružja iz kasarne u Bihaću, iako se radilo o provedbi presude Suda BiH, koja se provodi na više lokacija u BiH i kojom je stavljena tačka na problem nastao kad trojke nije bilo ni u fildžanu.

Ako se od trojke s razlogom traže principijelnost, promjene i napredak, opozicija bi barem mogla prestati svaki događaj gledati kao priliku da ponovo osvane u vlasti.

U godini u kojoj čekamo odgovor možemo li se barem nadati da ćemo jednog dana pripadati EU ili ne, nužan je minimum obzira i konsenzusa o prioritetu svih građana koji još prema Evropi nisu krenuli.

Svakodnevni, nemilosrdni politički rat nikome ne koristi, a svima bi u konačnici mogao donijeti štetu, pa ćemo se u narednim godinama, kao i u nekim ranijim slučajevima, ponovo sa sjetom sjećati propuštenih prilika.